Glumica koja je mnogim svojim rolama udahnula toliko životnosti, da jednostavno ne pomišljate da je riječ o filmskoj priči, i kojoj je upravo ta „moć oživotvorenja“ omogućila da postane nezaobilazno ime nekadašnje jugoslovenske i srpske kinematografije jeste Mirjana Karanović. Ono, što dodatno njenom imenu i radu osigurava mjesto u rječnicima, eniklopedijama, zbornicima, udžbenicima, jesu i njene brojne uloge ostvarene u pozorištu, kao i na televiziji. No, više od svega, jeste činjenica da njen rad jednako cijeni i publika i kritika. To je naravno rezultovalo brojnim nagradama, a velikom nizu značajnih priznanja Mirjana Karanović nedavno je u Podgorici pridodala još jedno - „Kino oko”. Riječ je o novoustanovljenoj nagradi Crnogorske kinoteke koja joj je uručena na prvom Podgorica film festivalu. Nagrada koja je sasvim sigurno otišla u prave ruke jer se „Kino oko” dodjeljuje za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti. Ujedno, bila je to prilika da se podgorička publika upozna i sa njenim režiserskim prvjencem kada je u pitanju sedma umjetnost, filmom „Dobra žena“, koji je nakon brojnih svjetskih festivala, kao što je recimo i izuzetno značajan Sandens festival, došao u Crnu Goru. Nakon Podgoričana, film je sinoć vidjela i publika Mojkovačke filmske jeseni, a film nastavlja festivalski život u regionu i svijetu.
No, ovim ostvarenjem, nakon više od tri decenije rada na filmu, Mirjana Karanović, nije se dokazala samo kao režiser, već i kao scenaristkinja, ali i neko ko je imao uvid i upliv u čitav tok filmske priče, zajedno sa kostimima i muzikom, i još jednom kao glumica.
Film „Dobra žena”, govori o ženi koja je stavljena pred izbor, da li će ili neće nastaviti i dalje da živi sa suprugom, sa čijim ratnim grijesima je upoznata. Odnosno, da li će ili neće i dalje živjeti sa saznanjem da je njoj neko blizak učinio nešto protiv čovječnosti, i dalje „glumeći” dobru ženu, majku, domaćicu, koju „politika ne interesuje”, ili će svoj otpor iskazati na način da izabere novi, sopstveni životni put, izvan poznatog okruženja.
●Rekli ste da se zbog filma „Dobra žena”, osjećate kao početnik, kao neko ko je ušao na teren koji mu ne pripada, iako ste na filmu, kao glumica, prisutni već 30 godina?
- To je za mene pitanje opredjeljenja, odnosno čime se ja kao umjetnik bavim. Dosad sam se uglavnom bavila mojim likovima, njihovim unutrašnjim životom, njihovom spoljašnošću, pokušavajući da od njih napravim „živu osobu”. I, uvijek je tu bio neko drugi ko je koordinirao moj lik u odnosu na sve ostale likove i priču filma. Nisam o tome ni razmišljala, i u tom smislu nisam imala odgovornost veću od toga da napravim dobru ulogu i da scene u kojima sam budu dobre. Naravno, uvijek sam gledala da doprinesem i opštem kvalitetu filma, ali, nikada nisam na tome insistirala i nisam ucjenjivala reditelja nekim zahtjevima. Sada, otišla sam dalje od igranja samo jednog lika, jer imam pregled nad linijom čitavog djela. I to je veliki prostor u kome sam davala odgovore na različita pitanja koja su se pojavljivala tokom rada.
●Šta je suština priče „Dobra žena”?
- To je pitanje lične odgovornosti, pred sobom, pred svojim životom, da trebaš odlučivati o sopstvenom životu i onome što ti je važno. Prosto, film govori o tome da trebaš donositi odluke. A, mnoge žene kod nas, kao i ta moja Milena, odluke prepuštaju nekom drugom. One žive jedan udoban život u kome su brige bile prilično minimalizovane na jedan određeni životni prostor, i Milena, kao i te naše žene, nikada ne ide dalje od toga. Sve je to u redu kada živimo neki dosadan život u društvu u kome je jedini problem da li ima ili nema kafe. Ali, kada ginu ljudi, kada se ratuje, kada se oko tebe dešavaju strašne stvari, nedopustivo je da se nijednog trenutka ne pitaš zašto ti tako dobro živiš i gdje tvoj muž „ide na posao”, čime se on to bavi, a vidiš da on nosi oružje i uniformu. Odnosno, ne pitaš se jer ne želiš da znaš, jer to nije tvoj posao, tebe ne zanima politika, i ti si samo dobra majka, i onda, u jednom trenutku dođe vrijeme kada moraš da postaviš pitanje i daš odgovor na njega.
● Kao glumica, umjetnica, Vi se ne libite da javno iznesete mišljenje o pojavama - pojedincima, da se suprotstavite većini javnog mnjenja, da protestvujete... iako se mnoge Vaše kolege zaklanjaju iza floskule da umjetnici ne moraju nužno iznositi svoje viđenje stvari, jer je umjetnost, kolokvijalno rečeno, eto tu samo da postavlja pitanja.
- Nisam se nikada politički izjašnjavala. Međutim, problem je što se pitanje ljudskih prava i činjenice da se buniš protiv rata, stavlja u fioku političkog angažmana, a to je u stvari građanski angažman. Jedna od floskula je i „neću da se miješam u politiku”. Činjenica da je negdje rat, i da se ti ne slažeš s tim, da smatraš da to treba da prestane, nije miješanje u politiku, već prirodan građanski postupak. Ne želiš da ćutiš, jer i ljudi koji su pogođeni ratom treba da znaju da svi ostali nisu samo pogledali na drugu stranu i rekli - „ma šta me briga, ti i tvoja kuća koja je izgorjela, ili tvoja porodica koju si izgubio, ja tu ne mogu ništa, ja samo radim samo svoj posao”. Kada čujete - „ja samo radim svoj posao, ja tu ne mogu ništa”, morate se zapitati kakva je to rečenica i ko ju je sve dosad izgovarao.
●Zašto su Vama bitni filmski festivali, naročito kada je u pitanju Vaš prvjenac?
- Volim da razgovaram sa ljudima, da vidim i čujem reakcije publike. Jer, u pozorištu imam direktan odgovor publike, no, kada je u pitanju film, na njegov kvalitet više ne mogu da utičem. Zato mi je drago što barem nakon projekcije mogu razgovarati s njima kakav je utisak na njih ostavilo ono što su vidjeli.
● Znači li to da ste na pozorišnoj sceni opušteniji, sigurniji, nego kada je u pitanju film?
- Nisam više u tim godinama, ja nisam na početku karijere, da počinjem da je gradim, pa da se plašim dobrih ili loših reakcija. Mene prosto zanimaju reakcije. I ovaj moj film nisam radila da bi se svima dopao, nego sam ga radila kao neku vrstu intelektualne i emotivne provokacije, koja treba kod posmatrača da izazove emociju. I „Dobra žena” i izaziva emocije, a ja sam spremna da se neko i ljuti, da to budu negativne emocije nakon što ga odgledaju. Ipak, mogu da kažem da mi se dosad desilo da svega dvoje, troje ljudi iskaže tu vrstu emocije nakon gledanja filma. Najčešće mi se dešava da publika s uzbuđenjem, pažnjom, otvorenošću isprati moj film.
● Na čemu trenutno radite?
- Završila se postprodukcija filma Bojana Vuletića „Rekvijem za gospođu J”, u kome sam igrala glavnu ulogu i koji će premijerno biti prikazan na nekom od festivala. U Beogradu ću raditi i predstavu sa Dinom Mustafićem, a ići ću i sa jednim pozorišnim komadom koji sam režirala po tekstu Tanje Šljivar na neke festivale, a planiram i da pišem...
Ž.JANjUŠEVIĆ
Uspjesi su tačke oslonca
● Pripremate li i Vaše studente da moraju biti spremni na pozitivne i negativne reakcije?
- Pričam im ja o tome, ali to su stvari koje morate sami iskusiti tokom života. No, neke ljude taj susret sa neuspjehom, ili mogućnošću da to drugi ljudi ne prihvataju, da ih drugi ljudi ne vole, jednostavno slomi, dok druge ojača. Kada pogledam svoju karijeru unazad, činjenica je da su neke tačke oslonca uspjesi, no između njih ima mnogo koraka koji su u stvari pokliznuća. No, bitno je da ne potoneš, da ideš dalje. Neki ljudi to ne mogu, i stalno ostanu opterećni emotivnom sumnjom. To što radim ja ili drugi umjetnici, pa mi uvijek računamo na komunikaciju s publikom. Rad na nečemu je uzbudljiv i divan, i ponekad pomislim da bih voljela da to traje beskonačno, da se nikad ne desi premijera, da to ostane samo moje i da ne moram da izlazim pred ljude. Ali, onda je taj rad besmislen, jer suština je da se povežeš preko onoga što si uradio sa onima koji to percipiraju – gledaju, osjećaju, kroz koje to prolazi. Doći do toga da nekom zaustaviš dah, da pokreneš u njemu emociju, da ima neko lijepo i uzbudljivo iskustvo, to je ideal svakog scenskog umjetnika, pa i filmadžija. Ne znaš da li ćeš uvijek sve oduševiti, jer nekada ni samog sebe ne oduševiš.