PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Ljetnje ferije Veljko provodi u Somboru. Boemiše po somborskim kafanama, po bircuzima traći dane, tako da ga i tetke prekorijevaju: „Komendije znaš, a jogove (prava) ne znaš...!” Često je u društvu sa Vasom Stajićem, koji je profesor srpske Preparandije u Somboru. Vasa ga tjera na učenje francuskog jezika, upoznaje ga sa francuskom literaturom, sa Bodlerovom poezijom, Miseom. Odvraća ga od bekrijanja, a i od pretjeranog uvažavanja mađarske literature. Svetozar Pribićević mu šalje iz Zagreba telegrafsku uputnicu od šezdeset kruna. Bio je to, u stvari, odgovor da je primljen za člana redakcije Srbobrana i da će imati toliku platu; da dođe.
Prvi put stiže u Zagreb na sveslovenski sokolski slet, sa svojim drugom, urednikom časopisa Croatia Gašparcem. Pribićević mu je u redakciji dao posao urednika literarne i feljtonske rubrike. Čitaoci su posebno zapazili njegove „Nedjeljne zapiske”, komentare političkih, kulturnih i ostalih zbivanja u svijetu, ali pisane literarno: o seljačkim pobunama u Rumuniji i Ferdinandovom putu u Berlin, ili o interpelaciji u srpskom parlamentu i agrarnim pitanjima. Sarađuje i u drugim srpskim listovima i časopisima na području Austrougarske monarhije. U prvoj svesci Bosanske vile objavljuje pjesmu „Na Savi”, posvećenoj Petru Kočiću.
Neće se dugo u Zagrebu zadržati – već ujesen 1907. godine preći će u Sremsku Mitrovicu, privremeno, za urednika organa Srpske samostalne stranke za Srem. Posla u redakciji nije bilo dovoljno, pa je radio i kao advokatski pripravnik. Uspostavlja prve bliže veze sa beogradskim književnim krugovima. Ljetnji odmor provodi u Beogradu i upoznaje se sa piscima na glasu: vidio je Simu Pandurovića, Disa; Skerlić ga je „vrlo lijepo primio”... Svetislav Stefanović objavljuje u Brankovom kolu pjesmu „Ponos krvi”, posvećenu mladom pjesniku Veljku Petroviću. A sam Veljko – odaziva se na poziv bilo kojeg srpskog glasila: iz Kikinde, Sombora, Vršca, Novog Sada, Sarajeva...
Najzad je uspio da uđe u Ljetopis. U januarskoj svesci 1908. godine, u svojoj dvadesetčetvrtoj godini, objavio je rukovet od deset pjesama iz knjige „Na pragu”, koju je pripremao. Među ovim pjesmama je i ona „Otac plače” – nju nikada više neće preštampati. Urednik Ljetopisa Milan Savić, sa kojim je u stalnoj prepisci, i u čiju kuću je rado priman, očinski se brine o njemu. Napušta posao u redakciji Slobode i odlazi u manastir Šišatovac, u Frušku goru, da se odmori, da spremi završni ispit i da piše.
Savić mu piše da se čudi što ga otac ostavlja da u Šišatovcu „kaluđeruje”, umjesto da nastavi „zapuštene i zaparložene studije”. I tu u Šišatovcu zbiće se jedan od najuzbudljivijih događaja u Veljkovom životu. On sam ga je ovako opisao:
– Đakon Roman je na magarcu, čak iz Čalme, prenosio poštu. Kad je vidio Glasnik, nije mogao da odoli, a da malo ne zaviri... Vidio je Skerlićev članak „Obnova naše rodoljubive poezije”. Odmah je pukao glas... Otac German, najstariji kaluđer, zaplakao se i rekao mi: „Znaš li ti da je srpski književnik samoproizvoljni mučenik?”
Skerlić je u svom eseju, sem ostalog, pisao: „Veljko Petrović javlja se dosta često svojim rodoljubivim i političkim pjesmama u Srbobranu i drugim političkim listovima. Čitajte te pjesme. To su ne samo najbolje patriotske pjesme koje danas jedan Srbin iz Ugarske pjeva, to ide možda u najbolje, ali izvjesno u najoriginalnije stvari cjelokupne rodoljubive poezije srpske”. Jovan Skerlić je tako utro put, posve siguran, u književnosti mladom pjesniku i pripovjedaču.
A on će se, umjesto u Peštu na završetak studija, otisnuti u Sarajevo, u redakciju Srpske riječi. Bilo je to ljeto 1909. godine, u vrijeme „bujnog, prkosnog poleta srpskog naroda u anektovanoj carskoj pokrajini, u Kočićevoj, u Šantićevoj, u Rindinoj, u Principovoj otadžbini”. S Bosnom je, po sopstvenom sjećanju, imao i ranije veze, tako da je ovaj dolazak bio ostvarenje davnašnje želje. A sem rada u svojoj redakciji, aktivan je saradnik u Bosanskoj vili, gdje je, sem Šantića, Kočića, Dučića i Ćorovića, član redakcionog odbora. Pa ipak, u Sarajevu se najvjerovatnije obreo po preporuci Svetozara Pribićevića jer je redakciji Srpske riječi bio potreban mlad, darovit novinar. To su novine koje pozivaju: „Srbine, ne ispuštaj zemlje iz šaka, jer je svaka gruda, svaka brazda, svaki pedalj srpske zemlje, svaka izgubljena kućica, svako napušteno kućište srpsko, što Srbi lakomisleno iz šaka ispuštaju i strancima prodaju – neizmjerni narodni gubitak, sigurna i neizbježna narodna propast, najveće srpsko narodno izdajstvo...”
Druži se, najčešće, sa Jeftom Dedijerom, Svetozarom Ćorovićem, Aleksom Šantićem, Petrom Kočićem. Piše vatrene nacionalno obojene članke. Ali i stihove. Sa strašću će pisati o gostovanju hora Stevana Mokranjca u Sarajevu, sa euforičnim naslovom: „Dobro nam došla, srpska pjesmo!’”(NASTAVIĆE SE)