PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Školovanje na mađarskom jeziku ostaviće trag na Veljkovo pisanje, na njegovu rečenicu. Mađarski jezik je veoma dobro savladao, tako da će se njime služiti sve do kraja života. I prve stihove napisao je na mađarskom jeziku, u četrnaestoj-petnaestoj godini. Crnomanjast, visok momak, sin kaluđera Gerasima, jedna je od najmarkantnijih gimnazijskih pojava na đačkom korzou, na posijelima i pozorišnim predstavama. Zaljubiće se u lijepu parandistkinju Olgu Radakov, i njoj će posvetiti jednu od svojih najpoznatijih pjesama.
Veljko je član tajnog književnog udruženja Srba đaka viših razreda gimnazije, i na samom početku 20. vijeka čita javno svoju novelu „Mali Huan”, koju je napisao 1900. godine (kasnije će je uvrstiti u svoju knjigu „Razgovoru nikad kraja”), posvećenu četrnaestogodišnjem „letećem meteoru”, nenadmašnom akrobati na trapezu. Gimnaziju će završiti sa odličnim uspjehom – učiće vjeronauku, mađarski, njemački, latinski i grčki jezik, grčku književnost, istoriju, fiziku, matematiku, uvod u filozofiju, gimnastiku, ali i srpski jezik. Slabije ocjene imaće samo iz fizike, matematike i gimnastike. Kao gimnazijalac zavoljeće i umjetnost, prije svega slikarstvo. Boraveći u Novom Sadu, Karlovcima, a i u mnogim somborskim domovima, vidio je izuzetne slike iz 18. i 19. vijeka. A potom u crkvama i manastirima silne ikonostase. Čitao je mnogo, ne samo djela srpskih pisaca, već i Dostojevskog, Tolstoja, mađarske pisce, onda Platona, Aristotela, Sofokla. U slobodnim časovima volio je da ode sa šest godina starijim bratom Milivojem na salaš svog djede, popa Jovana Momirovića. Brat bi uživao u lovu, a Veljko bi razgovarao sa salašarima.
Na studije prava Veljko stiže u Peštu sa svojim nerazdvojnim gimnazijskim drugom Milenkom Petrovićem, sinom uglednog prirodnjaka Mite Petrovića, profesora Preparandije, i Petrom Konjovićem, potonjim kompozitorom. Bilo je to u jesen 1902. godine. Smjestio se u Tekelijanum, zavod Save Tekelije, neku vrstu studentskog doma za srpske studente i đake. Kao dobar znalac mađarskog i njemačkog jezika, Veljko se prihvata prevođenja poetskih i proznih ostvarenja (prevodi Adija, Molnara, potom Rilkea, zatim Ljermontova, Čehova, i druge) i šalje Brankovom kolu
Sarađuje i u Novom Srbobranu, pišući političke članke, kozerije i prevodeći priče. Sluša predavanja na Univerzitetu, ali i traći vrijeme po kafanama u srcu Pešte, u kraju zvanom Srpski, u blizini srpske crkve, Tekelijanuma, Vacke ulice, Srpske ulice u kojoj je i Univerzitet. Ili, pak, na drugoj strani, u Budimu, u elitnoj kafani ‘’Jelen’’, u blizini Vladičinog dvora, Rackog kupatila.
U to vrijeme je u Budimu i u Pešti živjelo nekoliko hiljada Srba i Hrvata, trgovaca, zanatlija, radnika, đaka i studenata, a nije bila nikakva rijetkost srijetati i trgovce iz Srbije, sa opancima šumadijskim i gunjevima. Savremenici kažu, Veljko je lijepo govorio mađarski, pomalo arhaično, onako kako su Mađari pisali i govorili krajem 19. vijeka. Doći će u Beograd, svojti, u vrijeme krunidbenih svečanosti kralja Petra I Karađorđevića. Prisustvovaće i Prvoj jugoslovenskoj umjetničkoj izložbi u septembru 1904. godine. Revnostan je saradnik zagrebačkog Srbobrana koji uređuje Svetozar Pribićević sa svojim istomišljenicima.
Godine 1905. objavljuje prve stihove u Brankovom kolu, Novoj iskri, ali i u Srpskom književnom glasniku izlaze dvije pjesme: „Protiču dani” i „Svetini”. Od tada će postati stalni saradnik Glasnikov, publikacije koju uređuju najglasovitiji književni poslenici u Srbiji toga vremena – braća Bogdan i Pavle Popović i Jovan Skerlić. Saradnju sa Srpskim književnim glasnikom nastavlja i u 1906. godini. Pisma i sva pošta za budućeg pravnika Veljka Petrovića stižu na kafanu „Central”.
U Pešti je stalni saradnik mjesečne revije Croatia, koja je izlazila na mađarskom jeziku, čiji je zadatak bio da „Mađare svestrano upozna sa političkim, kulturnim i socijalnim prilikama u Hrvatskoj i Slavoniji”, a glavni urednik bio je Juraj Gašparac. Veljko je bio redaktor literarno-kulturnog dijela ovog glasila, gdje je objavljivao radove Kranjčevića, Iva Vojnovića, Vidrića, Begovića, Domjanića, Dučića, Rakića, Milete Jakšića, Matavulja, Đalskog, Bore Stankovića i drugih. A njemu su bila otvorena vrata uglednih budimpeštanskih dnevnih opozicionih listova, kao što su Egyetertes i Magyarorszag, u kojima je, i na uvodnim mjestima, pisao članke o hrvatsko-srpskim problemima ili je objavljivao stav srpsko-hrvatske koalicije.
U rano proljeće 1906. godine javlja mu se Jovan Skerlić, profesor Univerziteta u Beogradu i urednik Srpskog književnog glasnika. Apsolvirao je pravne nauke, ali nije dao diplomski ispit. Milanu Saviću, ocu potonje pjesnikinje i heleniste Anice Savić-Rebac, piscu i prevodiocu, uredniku Ljetopisa Matice srpske, u julu, izražava ponovo želju da neki svoj rad objavi u Ljetopisu. Saviću se obratio, očito, i kao prijatelju svog oca, ali vrata Ljetopisa mu se ni ovog puta nijesu otvorila.
(NASTAVIĆE SE)