Piše: Mihailo Medenica
Poslije bitke su, dabome, svi generali pametni, s tim što su prije ove i trećepozivci mogli da predvide ishod – zvanični Beograd je po ko zna koji put oprao ruke od Republike Srpske!
I zaista ne znam koga je to iznenadilo, baš kao što ne shvatam i čemu ovolike analize u korist ovdašnjih čauša kojima opravdavaju „premudar” državnički potez predsjednika i premijera Srbije, kojim su stavili do znanja da „nisu ni za ni protiv– već naprotiv”, što se prekodrinskog referenduma tiče?!
Pa, ima li veće gluposti od teze da bi otkazivanje referenduma doprinijelo „smirivanju strasti u regionu”, dok se taj isti region prema svemu što ima makar prizvuk srpskog odnosi kao medvjed koji je nanjušio sirotu zečicu u tjeranju?
Naravno, to ne znači da Srbija treba da bude ta koja će dolivati ulje na vatru, ali svakako ne smije biti ni avetna pletilja koja će se odazvati na mobu da s još luđim babama drnda vunu za omču Republici Srpskoj!
Nikako, nikad i ni po koju cenu!
Pitanje dana državnosti RS je ponajmanje političko, i nije Mile Dodik Republika Srpska pa da se isključivo preko njegovog ramena gleda na ovo pitanje – već nasušna potreba koju je Srbija morala da podrži, bez razlike kome će se tom odlukom zamjeriti, jer ako smo nešto dosad naučili jeste da šta god činili štap sa šargarepom nije ništa kraći, niti će se bundeva na koju su nas posjeli ikada pretvoriti u kočije...
Republika Srpska je država!
Država nastala u krvi; država čije su granice grobovi, jame i grobnice; država čija je himna jauk majci, a grb- kandilo!
Nasušna je potreba da Republika Srpska ima svoj dan kako joj ne bi svaki bio opelo!
Istina, kumovalo je stvaranju RS i neporecivih zločina, ali zločinci imaju ime, zločin nije počinjen u ime srpstva već su ga monstrumi činili u ime svoje ludosti krijući se iza grimase rodoljublja.
Pa i zbog toga Srpska treba da ima svoj dan kako ne bi dovijeka bila siroče klevete i mržnje, a dijete zablude da ima još koga osim Boga i sebe!
Država u kojoj iz svake stope šikne krv, država gdje je svaka brazda jeres, jer ne zna čovjek ore li ili preorava neznan grob, država kojoj je pod zemljom jednako njenih duša koliko i nad njom – mora imati taj dan, i to ne u inat ili prkos svima, već da jedan slavi, a ne da joj svaki budu zadušnice!
Dan Republike Srpske je najmanje što i nebo i zemlja i ljudi duguju toj časnoj sirotici kako ne bi dovijeka ostala nedužno prokazana negdje između...
Beograd je morao da stane uz nju, ali Beograd dugo već ne stoji ni uz sebe i zato ne treba da čudi ograđivanje ljudi koji su se najprije ogradili od čovjeka u sebi! Od ljudi koji žive od sjenke nije se ni mogla nadati da joj aminuju jutro...
No, što se mene tiče, Republika Srpska ima svoj dan državnosti – svaki je onaj koji svane našoj djeci jednako posvećen i osvećen i njoj!
Svaki je naš dan i tvoj, Republiko Srpska – od toga se zvanični Beograd ne može ograditi, jer glavna ulica nezvaničnog vodi krvotokom od Terazija preko Slavije sve do Prištine i Banjaluke, prečicom kroz srce!