Zastava alpinističkog kluba „Slobodni penjači” sa Cetinja, zavijorila se sa 4.478 metara nadmorske visine na vrhu Materhorn, a osvajači Rajko Popović sa sinovima Dejanom i Vukom nisu krili oduševljenje što su zajedničkim snagama uspjeli da jedan od najzahtjevnijih vrhova u alpskom masivu, koga često nazivaju i „vrhom smrti”, osvoje iz prvog pokušaja. U trojnoj navezi Rajko, Dejan i Vuk uspeli su se do Materhorna sa italijanske strane grebenom „Lion”, koja podrazumijeva 1.000 metara alpinističkog penjanja, što je šesnaestogodišnjeg Vuka uvrstilo u grupu najmlađih alpinista na svijetu koji se tom rutom popeo do vrha.
Popovići navode da im je osvajanje Materhorna bio tajni plan još od osvajanja Mon Blana prošle godine, te da su se kako fizički, tako i psihički, tri mjeseca pripremali na Durmitoru, gdje su ispeli pet smjerova u alpinizmu, zatim Štirovniku, Prokletijama...
– Naoružani dobrim raspoloženjem i pozitivnim mislima, 5. avgusta u 6.30 krenuli smo sa Cetinja u nadi da neće biti gužve na graničnim prelazima i da će vrijeme biti fino, jer je prvobitni plan bio da putujemo dva dana sa prenoćištem. Međutim, negdje na pola puta kroz Sloveniju supruga mi javlja da će vrijeme u naredna dva dana biti dobro na Materhornu, a onda slijedi pogoršanje zbog čega mijenjamo plan i odlučujemo da svih 1.400 kilometara pređemo iz cuga da bi naredna dva dana iskoristili za uspon. U gradić Cervini, kako Italijani drugačije zovu Materhorn, stižemo pola sata posle ponoći, ali vrh ne vidimo jer je noć, duva veoma jak vjetar, a i hladno je, svega pet stepeni – priča Rajko Popović.
Posle pet–šest sati sna, u osam ujutru našli su se u gondoli, u gondoli koja ih podiže na 2500metara nadmorske visine, odakle počinje uspon.
– Prizor je zadivljujući, tu je pred nama zastrašujući Materhorn. Na naše razočarenje, prekriven je novim snijegom od 3200mnv, koji je padao prethodnog dana. Bio sam zabrinut, jer postoji podatak da u julu i avgustu samo 25 odsto alpinista se popne na vrh rutom Lion koja važi za mnogo težu od one sa švajcarske strane. Planinarimo do nekih 3400mnv odakle počinje penjanje, snijega ima kao da je proljećni uspon. Na prvim vertikalama pomišljam u sebi da je ovo i previše za nas koji smo tek tri godine u ovome. Pitam se kako je tek pred vrh. Savladavamo veoma lako te vertikalne djelove, usput srijećemo alpiniste koji odustaju, idu nazad jer je vjetar prejak. Na narednoj većoj vertikali zatičemo četvoricu španskih alpinista kako je savladavaju pomoću brodskog užeta koje je tu ankerisano. Dvojici dobro ide, ali treći jedva uspijeva iz četvrtog puta. Pitamo se nas trojica je li zaista toliko teško, međutim, sa lakoćom savladavamo taj dio i zaključujemo da su se pređašnji treninzi u slobodnom penjanju dobro isplatili i da smo dobro pripremljeni. Brzo stižemo u dom na 3850mnv koji prkosi vertikalnoj litici Materhorna. U domu nalazimo slobodne krevete, momci odmah tonu u san, ja od brige i neizvjesnosti ne mogu da zaspim, spavam samo nekih tri sata pred uspon – priča Popović.
Sjeća se i da su uspon nastavili u 3.30, da je još uvijek bio mrak, te da su im svjetiljke lampi alpinista koji su malo prije njih krenuli na litici djelovali jezivo. Ipak, ono što mu je svake sekunde bilo na pameti je da pravo na grešku nemaju.
– U smjeru ima dosta leda i snijega. Jedina dobra stvar u samom početku uspona je da ne vidimo ambise dok se penjemo. Smjer je ankerisan dosta dobro tako da prepuštam Dejanu da vodi navezu. Dejan je vezan na početku vodičkim užetom osmicom čvorom direktno na pojas, tako da ne moram da razmišljam je li navrnuo navrtku na karabineru, iza Vuka sam stalno bio i pratio svaki njegov pokret, nijesam htio ništa da prepuštam slučaju. Dok Dejan napreduje, u navezi ukopčava komplete, postavlja međusidrišta, gdje nema ankera, zamki ili gurtni, postavlja frendove i tako sve dok ne dođe do jakog sidrišta kada krećemo Vuk i ja na odstojanju do dva metra, tako smo u svakom trenutku bili osigurani makar međusidrištem. Koliko god djelovalo opasno i strašno kod ljudi koji ne znaju nešto više o alpinizmu, ipak smo bili bezbjedni, ali nije bilo prava na grešku. Temperatura vazduha je bila -14 stepeni Celzijusovih, tako da nam je vrlo brzo bilo jasno zašto mnogi alpinisti izbjegavaju italijansku stranu koja je mnogo teža od Švajcarske. Vuk na moje iznenađenje podnosi uspon odlično, on i Dejan su zbijali šale i podizali energiju, dok sam ja brinuo kao nikad – sjeća se Rajko.
Kako nastavlja, poslije nevjerovatnih djelova koje je trebalo proći ukazuje se vrh, a osjećanja neizvjesnosti i zadovoljstva se miješaju svjesni da do vrha moraju preći preko takozvanih rogova gdje je sve krušljivo i usko, pri čemu su sa obje strane ambisi od preko 2000metara.
– Poslije toga slijedi vertikalni dio do vrha 200m koji se savladava brodskim užadima i lancima koji su ankerisani. Penjemo vertikalne djelove, čak i neke kontra vertikale uz pomoć merdevina koje su takođe ankerisane. U 13 časova napokon izlazimo na vrh, gdje sam od silnog uzbuđenja zaplakao, ne zbog mene, već zbog mojih odvažnih sinova koji su za svoje godine dostigli veoma veliku psihofizičku snagu što zapravo i jeste cilj našeg hobija. Sjećam se da je duvao jak vjetar i da smo jedva uspjeli da se fotografišemo – priča Rajko Popović.
Iako su, nastavlja Rajko, povratak sa vrha planirali da izvedu sa švajcarske strane, jer je italijanska strana jezivija za povratak, odlučuju da se zbog jakog vjetra spuste kuda su se i popeli.
– Briga me tek tada ne napušta, jer sam svjestan da je većina alpinista stradalo u povratku kada dođe do iscrpljenosti i manjka koncentracije, gdje nema prava na grešku. Slijedi bezbroj djelova gdje se treba spuštiti užetom. Na 4300mnv počinje blaga glavobolja. Obično u ovakvim ekspedicijama se ide u dvojnoj navezi radi bržeg napredovanja, ali nas je trojica u navezi što nas dosta usporava. Računali smo da ćemo se prizemljiti oko 20 časova, ali u dom stižemo tek sat vremena poslije ponoći, što znači da smo četiri sata bili pod lampama. Dok sam se ja potajno plašio dezorjentacije na vertikalnim djelovima, Dejan je bio na visini zadatka i zapamtio skoro sve djelove, mada su nam i lampe ostalih penjača olakšavale da pratimo smjer i u mraku se bez panike spuštamo do doma. Doveli smo sebe do granica izdržljivosti, ali je vrijedilo – ponosno je kazao Rajko Popović.
Kako je kazao, nemjerljivu podršku imao je od supruge Tamare, koja je brinula i više od njega, te da je po povratku kući pao grupni porodični zagrljaj – vrijedan više od svega i svih.S.RADEVIĆ
Anegdota sa Italijanima
Na putu do Materhorna, pričaju Popovići bilo je dosta zanimljivih situacija, a jedna od najzanimljivijih ih veže za Italijane, slučajne prolaznike.
– Kad smo se spustili u Cerviniu po silasku sa Materhorna, Dejan i Vuk su zastali pored jednog bilborda da ih slikam kako pokazuju prstima na sam vrh, mjesto gdje treba da se popnemo. U tom trenutku, ljudi koji su se sa nama spustili gondolom vidjevši njih onako preplanule od sunca sa svom opremom kako pokazuju na vrh, okupljeni oko nas počeli su da aplaudiraju i da viču brave, brave (bravo), okrenuo sam se put Vuka i rekao mu: „Vuče viču li vam ovo bravi, bravi”. Svi smo se nasmijali toj šali – ispričao je Rajko Popović.
Svaki osvojeni vrh je priprema za Everest
I nama je kao i svima koji uživaju u alpinizmu san da osvojimo Everest, ali kako navodi Rajko Popović poštujući planinu ima još vrhova na koje se prije toga trebaju popeti.
– Pored Everesta, naša satisfakcija je upuštanje u razne avanture od alpinizma, snouborda, kanjoninga, speleologije... jer sve to radimo tokom cijele godine. Iz svih tih avantura izlazimo jači, skromniji, plemenitiji i sve to nas čini veoma srećnim, pogotovo mene kad sa djecom provodim vrijeme u takvim divljim ljepotama. Ovo nam nije prva zajednička avantura, već smo u svakoj skupa u proteklih tri godine koliko se bavimo ovim. Veoma smo uigrani, pripremljeni i obučeni. Do sad smo popeli alpinističke smjerove ,mislim na stijene preko 380m: Pestingrad pravac „Bestija” ,zatim prvenstven smjer na Prokletijama na Gvozdenom vrhu „Kamin”, na Durmitoru Lojanik 3 smjera ,na Zubcima „Soko u magli ” 105m stijena rang VII – i još 20 smjerova do 120m . Prošle godine smo takođe popeli i Mon Blan 4809m. Prošle zime u januaru smo bili na ekspediciju Prokletije, 3 dana smo spavali u srcu Prokletija ,popeli najviši vrh i momci čak bordovali sa 2500 metara nadmorske visine - priča Popović.
Mrak kao spas
Da nekad i mrak može biti dobar „saputnik” ukazao nam je i na svojoj koži osjetio šesnaestogodišnji Vuk.
- Najinteresantniji dio sa uspona mi je bio kad smo se drugog dana u 4:30 pod lampama zaputili u završni uspon koji je najtežzi i najopasniji. U tim trenucima mi je najviše pomogao mrak- jer nisam mogao da vidim ambis ispod sebe od 1500metara koji je ulivao ogroman strah. Kako smo taj dio prešli tako je već počelo da sviće i prilagođavanja na ambise ispod nas postajala su sve lakša - ispričao je Vuk.