Piše: PERIVOJE POPOVIĆ
Godine 1493/1494 Đurće Crnojević, gospodar Crne Gore, dobavio je iz Venecije, iz Mletaka štampariju (otuda mu i ljuba Izabeta, Jelisaveta, knjeginja crnogorska bijaše – parafraza po Đ. Jakšiću i V. Pušonjiću). Na njoj su veličanstveni monah Makarije i pomoćnik mu Pahomije pečatali prve ćirilične slaveno-serbske cerkovne knjige: Oktoih i Psaltir.
Tako gospodar Đurće i monasi zasnovaše luku slovenske srpske kulture i pismenosti u malenoj Čarnoj Gori. Ubrzo agarijanski mrak ugasi plamen, ali iskra ostade da se ponovo istinski razgori kad na stolicu podlovćenske Crne Gore stupiše vladike iz svetorodne kuće Petrovića – Njegoša.
Kada se ta nova, petrovićka, njegoševska, slaveno-serbska, mala, iskronosna Crna Gora predstavila velikom slovenskom svijetu, kada je to on nju spoznao, kada je ona u njemu spoznala sebe samu?
Istoriografi i sveukupni istraživači, po svoj prilici, slažu se da se odgovor na naše pitanje nalazi u vremenu i aktivnostima ruskog imperatora Petra Prvog Velikog (1682–1725). Prema podacima koje nam daje Dušan Martinović, velika Rusija Petra Velikog prva značajna saznanja o Crnoj Gori dobila je od svog znamenitog diplomate Petra Andrejeviča Tolstoja, tadanjeg ruskog konzula u Turskoj, i to posredstvom, kasnije čuvenog ruskog admirala Matije Zmajevića, rodom iz Perasta. „Tolstoj se sa Zmajevićem upoznao još 1698. godine, kada je po nalogu Petra Velikog, radi upoznavanja južnoslovenskih zemalja, bio njegov gost u Perastu.” Nakon toga slijedi čuvena gramata upućena od Petra Velikog prvom crnogorskom vladici iz kuće Petrovića, Danilu Šćepčevu Petroviću (1697–1735). U gramati-pismu, manifestu, apelu – koju su uz preporuke Dubrovčanina grofa Save Vladislavića Raguzinskog, u Crnu Goru donijeli Ivan Lukačev (po Martinoviću) Podgoričanin, Lukače vić (po Jagošu Jovanoviću) i hercegovački trgovac, potom ruski pukovnik i grof Mihailo Andrejević Miloradović. Osnovna poruka gramate bila je poziv na borbu za slobodu, na otpor turskom osvajaštvu i tirjanstvu. Sobitije je datirano 3/13. marta 1711. godine. „Na vijest o dolasku ruskih emisara pohrlili su u Crnu Goru glavari susjednih kučkih (preci Marka Miljanova – pr. P. P.) i hercegovačkih plemena. Može se reći da su tada Crna Gora, Brda i Hercegovina ponovo upoznali moćnu zaštitnicu slovenskih, posebno pravoslavnih naroda, Rusiju. Konkretna pozitivna posledica datih zbivanja jeste prvo istupanje pomenutih naših krajeva na međunarodnu scenu i najkonkretnije čuvena bitka na Carevom Lazu 17/29. jula 1712. godine, na praznik Ognjene Marije. Autor ovih redova tu bitku smatra stvarnim početkom moderne crnogorske državnosti i o tome je i javno kazivao 27. 2. 1998, tj. povodom predstavljanja djela Sava Dragojevića. Bitke na Martinićima i Krusima 1796. godine suštinski su nastavak prethodnog, a bitke na Vučjem Dolu, Medunu, Fundini, Doljanima i dr. 1876. god, puni su završni čin oblikovanja Crne Gore. „Mitropolit Danilo je utro put kojim će ići njegovi nasljednici, tako da „crnogorski vladari – mitropoliti: Sava (1700–1781), Vasilije (1709–1766), Petar I (1747–1830), Petar II (1813–1851) i knjaz-kralj Nikola I (1841–1921) u svojoj spoljnoj politici oslanjali su se na jednoplemenu i jednovjernu Rusiju.” Autor datog citata ne spominje u kontekstu knjaza Danila, prvog svjetovnog gospodara podlovćenske Crne Gore – češće je bio naklonjen zapadnim velikosilama, posebno Francuskoj. Nauka da istraži koliko je tako nagli zaokret doprinio njegovoj nepopularnosti među Crnogorcima. (Vrijedno je ovdje dati podatke: Bitke na Orljevu – Kuči, tzv. Malo Orljevo bila je već 1688. g, a Velje Orljevo, polom Turaka, godina je 1738.)
Upravo situirana istoriografska kazivanja, čiji smo kratak i redukovan siže ovdje izložili, u naučnoj javnosti je dobro poznat, uz neke novoustanovljene dileme. I šira javnost o ovome je poprilično informisana, ali je priča bila dakako nužna da bi se adekvatno shvatilo u kakvoj je istorijskoj, etničkoj, etičkoj i ukupnoj duhovnoj klimi nastao, izrastao, razvijao se i sazrijevao jedan od najznačajnijih srpsko-crnogorskih korifeja, vojvoda, etičar i književnik Marko Miljanov Popović.
(Nastaviće se)