Piše: PERIVOJE POPOVIĆ
„... Ah ta divna poezija, iskra tainstvena! Ja nikada nijesam mogao razabrati da li je ona iskra besmrtnoga ognja, ali je burna klapnja, čedo uskog podnebija našeg...”P. P. Njegoš
Bojim se da je i ponovo današnjica potvrdila da je aktuelni maleni pojedinačni i kolektivni um u vremenu bezumlja, premalen i prenemoćan da govori o Njegošu. Ko sam to ja, ko smo to mi da se usuđujemo da tumačimo i novotumačimo Njegoša? Ja ili mi u svojoj aktivnoj i plodnoj samoći iliti u neaktivnim i neplodnim institutima? „Ah, što mislim, kud sam zaplovio?” Ni Njegoš sam nije sa Bogom, nije u bliskom rodu, a tako mu je blizak. Ni mi s Njegošem nijesmo istinski srodnici, iako nam je svima stvarni predak... No, javiše se danas među nama slaboimenima i strmoglavi neimenici, nepomenici koji javno nijemim srcem govore da Njegoš nije od Boga, da nije baš pred Tvorcem obogotvoren; pa dalje kažu da ni Njegošev rod nije od Boga i da nije od Njegoša i Svemogućeg po porijeklu. Mi hoćemo da ostanemo u redu i rodu sa Gospodom, u rodu i redu s demijurgom. I naše je malo obično ljudsko pravo da tamo i opstanemo i to po cijenu da budemo strijeljani i odstreljivani – „voskresenja ne biva bez smrti”. Naš put bola vodi do besmrtnosti... Niko ne može rasplesti „Vijenac”, niko neće ugasiti „Luču”... Niko neće poreći Bibliju:
„Eda li će on zahvaliti sluzi tome kad svrši što mu se zapovijedi. Ne vjerujem”. Pjesnik je sluga Gospodnji. Vladika je pastir nad ljudima, predvodnik u ime Gospoda nad vojskama. Gospoda nad legionima pobjednika Dobra nad zlom.
Niko nema prava da se odriče, ama baš niko još nije stekao pravo da ima pravo da se odriče, da poriče Lovćenskog Vladiku. Ko se od njega odriče – taj ne postoji, niti je postajao! Ko njega poriče, taj poriče sopstvenu bezdušnu dušu i nevine duše predaka i potomaka svojih, u Svetoj knjizi prepoznatih.
Njegoš koji se dotiče Gospoda ima sva prava da odriče i da se odriče nas. I strah me je, užasno se bojim, da nas se ne odreče, da nas ne poreče – On koji nas štiti, strahujem da nas ne poništi. Bog daje katastrofe da kazni grešne – postradaju tada i brojni grijehom nedotaknuti – nevina djeca u nejakoj zipci. Ubiće nas u pokušaju da ubiju Genija, poubijaće nas pri sopstvenom samoubistvu – bezumnici, beznadnici – „Bog vas kleo, pogani izrodi”. Hoću da patim, hoćemo da patimo i da okajemo grijehe svoje – „bez kajanja nema oprosnika” – ali nijesam ja, još neimenovani sin Božji, nijesmo mi više od moći da vječno plaćamo za tuđe grijehe. „Smutno je, Gospode, ali sačuvaj i smutno”. Smutno je, Tvorče, ali ako svemoćan jesi, raščisti, osvijetli pute! Mora da nastane vrijeme da nestane Smutno, mora da nastane Jano i Videće. Pomozi, Gospode, moli se za nas, Veliki Vladiko. I ne praštaj više, tako Ti se Lovćen do temelja ne survao... tako te Sveta knjiga ne porekla. Moli se za nas, Pjesniče!
„Čovjek usamljen na visoku goru, noću bez mjeseca, nebesna tijela vidi đe se veselo dvižu, more đe se igra na srebrne valove i on (čovjek) kako izgubjenik na goru ćuti.”
Izdaje na tren svepamteća priča. Odvlači nas da u mislima vjerujemo da naše vjerovanje može u vremenu, može da se potvrdi i kad je riječ o bogonadahnutoj riječi Stefana Mitrova Ljubiše, Marka Miljanova Popovića, pa Lalića, Zogovića, Pekića, Bulatovića, Kiša – potom... dopustimo da prosvijetli riječ...
Neposredna stvarnost, njeni tzv. globalni činioci, akteri i podanici, očigledno je, nemaju snage da se suoče sa veličanstvom Svemoći – lakše je ići u korak s prividom nego sa Svevidom. Lakše je ići putem palih arhangela, nego li nositi neugaslu Luču svjetlosti, Vijenac uma i srca. Zato je aktuelna stvarnost u odnosu na stvarnu stvarnost sam privid sile. Istinska je moć na strani Tvorca. Samo bi je trebalo spoznati. Iziskuje mnogo više napora, puno više umlja i razuma, mnogo više volje i želje da budemo ljudi (Patrijarh Pavle) i da se po slici i prilici Gospodnjoj tako odupremo vojskama posrnulih.
Tamu prepoznaju samo oni koji ne vide Luču, koji ne prepoznaju Vijenac, ne sljeduju Poslanice.
Nastaviće se