Piše: PERIVOJE POPOVIĆ
Od Prve knjige Mojsijeve koja se zove Postanje do knjiga Proroka Malahije vodi nas Luča svojim putem Svjetla i obnove stare Istine kao nadahnuća za stvaranje oslonca novome dobu nastanka Gospodnje volje da jednom vrati Čovjeka u blaženstvo i božansko obličje.
Od Svetog jevanđelja po Mateju do Otkrivenja svetoga Jovana bogoslova upućuje nas „Gorski vijenac”, izvija nam iskru nove nade, nove svjetlosti, novog stanja kajanja, obnove i zavjeta Gospodu našem Isusu Hristu u vrijeme kada ponovo antihrist hoće da zagospodari svijetom.
Zato postoji velika i čudnovata zemlja, mala Crna Gora. „Zemlja mala, odsvud stiješnjena”, ali puna sna i energije. Neobičnog sna i protivrječne energije. Zemlja u kojoj je Bog i narod krunišući stvaralaštvo stvorio Vladiku da bude pjesnik i da sočini veličanstvenu pjesmu „Paris i Helena ili Noć skuplja vijeka”:
„O nasljedstvo idejalno, ti nam Tojiš besmrtije, te sa nebom duša ljudska ima svoje snošenije!”
Brojna su tumačenja ovog čuvenog sočinjenija Vladike Rada Tomova od svetorodnih i patrijarhalnih Petrovića sa Njeguša, nastalog po svoj prilici pred kraj ljeta 1845. g. u Perastu. Tamo je po Medakovićevom svjedočenju u Njegoševom susjedstvu stanovala ljepotica koja se zagledala u prelijepog vladiku i pogledi joj ne ostaše neuzvraćeni. Pjesmu je prvi put objavio Pavle Popović u „Bosanskoj vili” tek 1913. g. i to na osnovu prepisa koji je pronađen u Publičnoj (Narodnoj) biblioteci u Petrogradu među spisima Jegora Petroviča Kovaljevskog. Detaljan zapis o tome ostavio je Pavle Popović u tekstu „Jedna nepoznata pjesma Njegoševa”, upravo u „Bosanskoj vili” br. 1, od 15. januara 1913. g. Originalni autograf pjesme pronaćen je tek 1956. g. na posebnom listu u „Njegoševoj bilježnici” koju je princeza Ksenija Nikolina Petrović poklonila Istorijskom institutu Crne Gore. Faksimil i štampana transkripcija pjesme sa ostalim tekstom „Njegoševe bilježnice”, objavljeni su iste 1956. g. na Cetinju, a sama pjesma je na str. 195-198 tog čuvenog izdanja. Razlike izmeću teksta koji je objavio Pavle Popović i autografa Njegoševog neznatne su i ne mijenjaju su šti nu značenja ovog jedinstvenog pjesničkog dragulja.
Rečeno je na početku da su tumačenja ove velike crnogorske pjesme nad pjesmama brojna; možda onoliko brojna koliko je i divljenje toj pjesmi za koju je još M. Medaković rekao da bi se „morala nazvati krunom njegovije pjesama”. I sva ostala kazivanja, kritičarska i im presionističarska idu u upravo rečenom smislu. I dobro je, svaka ko je dobro što je tako. Ali, ostajemo u ubjećenju da „Noć skuplja vijeka” jeste autentično veličanstvena i po sebi i za sebe. I sve ostalo može, ali i ne mora da je se dotiče. Kao i konstatacija koju smo i stihovima ilustrovali, o poetici u službi metafizike, o pjesmi koja ljudski, egzaltirano erotski doživljaj neposredno vezuje za opštenje ovozemaljske duše sa vječnim božjim duhom vaseljene. I reče Vog. I bi po njegovome.
I bi, i jeste. Srećom jeste, Gospodnjom promisli jeste meću nama i Gospodom Njegoš. I „Gorski vijenac” – Novi zavjet – Njegošev.
Njegoš je „Gorski vijenac” spjevao na Cetinju 1846. godine, u teškim ukupnim prilikama za Crnu Goru i Vrda. („Nove nužde rađu nove sile...), „Delo je bilo štampano najkasnije do polovine februara, 1847. godine, jer je već 16. februara te godine Stjepan Pejaković, doslao iz Beča jedan primjerak Ljudevitu Gaju u Zagreb, kao Njegošev poklon”. Na naslovnici tog prvog izdanja „Vijenca stoji da, je u pitanju „istorično sobitie pri svršetku XVII vieka, sočinenie P. P. Nj. Vladike Crnogorskoga”. Lično ime je stavljeno u sasvim sporedan plan – i to čine samo veliki. Njihovo je ime poznato i trajno – u Svepoznanju.
Ako su poetska djela, pogotovu ona što im zbog približnosti ili nadmoćnosti nad životom dajemo tako smiono naziv velikih, otjelotvorenje bitisanja u najsnažnijem vidu, onda je vrlo nezahvalno u njima obavezno tražiti pristup koji će imati apsolutnu dimenziju. Dinamika koju postojanje samo po sebi nameće, prima i ta djela u okrilje svoje neumitnosti, te je tako i analitičar primoran da traži nova viđenja u vremenu do kojeg su ta djela uspjela da dođu i da u njemu ne izgube ništa od savremenosti i opšteistinskog (u najširem smislu) značenja. Vrijeme zemno prihvata ljudske sudbine i njihova ostvarenja, i ona, ako su prava, ostaju; vrijeme prihvata i nadahnjuje se njima kako ne bi satrlo samo sebe.
(Nastaviće se)