Piše: Dragan Koprivica
Ovaj naš dobri narod većinom vjeruje u dobrog Boga, i većinom je naivan dozlaboga. I zato mu je malo onaj jedan Svevišnji nadzemaljski, nego bi još i svog bogočovjeka-političara, ovozemaljskog. Koji je spreman, zbog vlasti, sa Zemlje, iz prizemnih razloga, da udari i na samog Boga na nebesima. A o tome dragi Bog može svjedočiti samo kao zaštićeni svjedok, jer je visoko na nebesima. Inače bi ovi i njega priveli, i optužili da krši ustavni poredak. Isti ovi, koji bi maznuli sve što jedino za nebo nije vezano. Ovi, koji bi i dragog Boga okovali, i đavola na led potkovali.
Uglavnom, naši dobri građani gaje to za njih pogubno uvjerenje da će ih najbolje predstavljati ovakvi, koji su naočiti, kršni i visoki. Po sistemu ''Ođelo – viđelo"...
''Budi ti naočit, ništa ispod metar i osamdeset, a za ostalo ćemo lako. To su naši Montenegro-ibermenši... A narod, k'o narod... Neko neugledan može biti čist k'o svetac, ali džaba mu kad nije spram tropara. Nije to to. Nije naočit. Nije za glavu viši od ostalih, a bez toga ništa. Dakle, redovno se traži: visok, zgodan... Oštar – koliko god tupio... Odrješit – iako teško driješi kesu... Dobar govornik, koji oko sebe okuplja ćutologe, i koji te gleda u oči, a zamazuje ti oči...
I upravo tu leži jadac, kobna zamka u svakom, pa i našem vremenu, na koju i igraju politički kameleoni, koji su spolja gladac. A na nju se narod i peca, a ovi, pošto dobro odmjere veličinu dobijenih kabineta, dobro odmjere narodu od šake do lakta. I vladaju narodom u ime naroda...
Ali nijesmo ni mi tu neki izuzetak.
Na pitanje zašto su izabrali baš Džona Kenedija, većina Amerikanaca je dala ''krajnje mudar, logičan i smislen'' odgovor: ''Zašto? Pa zato što je zgodan...''
O tempora, o mores..?!! Ali mora se. A na ovo rimsko zapanjivanje pjesnik sa eks-ju prostora dodao bi: ''Rođena zemljo, jesi li znala..?''. A mi bismo dodali: ''Jes znala, al' se nasankala...'' Srećom, nije joj prvi put, pa je lakše da se oklizne. Ušlo joj u naviku da se kliza tako što, naročito, bira naočite.
Dakle, i u Americi dobro pali isti providni recept: ''Namamiš biračko tijelo na spoljašnjost, pa mu onda pokažeš kako sto đavola ispod Mire vire...''
A kad može u velikoj Americi, što ne i kod nas, malih. Ali malih samo prostorno, inače im se ne priznajemo ni u šta drugo! Ne, pa da imaju još deset Kenedija, tri Klintona i pet Buševa. Nijesmo gori od Amerikanaca. Ako nijesmo i bolji... Uglavnom, i naš narod rijetko kad glasa svojom glavom, pa mu se i obije o glavu. Sva Amerika je plakala od sreće kad je izabran Obama, a on se pokazao, lično, kao bezličan. Srećom, imamo i mi neke slične Obami, za koje narod veli: ''E crnjeli se i oni, dabogda...''
Dakle, naš čovjek bira naočite, pa ovi naočiti, oči na oči, i visoki, mnogima u visokom stilu gone oca očina. I sve se rimuje. Da komedija bude potpuna.
Naš mudrac i duhovnik jednom reče: ''Vi činite što znate, no ne znate što činite.'' Ali bi, bar kad su u pitanju ovi naši današnji na vlasti, tu misao mogao proširiti: ''Vi, što se činite da ste u svjetskoj politici neki činioci... Nijeste činioci, no počinioci, što ste ovom narodu dobro začinili... Čini se da vi ipak dobro znate što činite – no ne znate što s ovim nesrećnim narodom da činite... A sve što činite – samo za sebe činite... Tako govore činjenice o vašem činjenju i nečinjenju. Kao da ste na narod, čini se, bacili čini... Ali, sve do jedne ure... Koju neki zovu: pet do dvanaest. Mada je već odavno dvanaest i pet. A sat radi tačno, makar i ne bio naočit, i na visokom mjestu...''