Autor: Vladimir Gligorov
Barak Obama ponavlja posle svakog izazova, posebno u odnosima među rasama, kada se čuju glasovi mržnje, šovinizma ili pozivi na upotrebu sile i za ograničavanje prava: “We are better than that”. Bolji smo mi ljudi ili možemo mi bolje.
Čitao sam knjigu Džejmsa Boldvina “The Fire Next Time” po povratku iz Njujorka. Kupio sam je u Harlemu, gdje se sada nalazi knjižara Revolution Books. Objavljena je 1963. Pisac je bio, umro je 1987, crne boje kože i homoseksualac. Imao je ne malu ulogu u pokretu za građanska prava u Americi šezdesetih godina prošlog vijeka. U knjizi, koja se sastoji od dva eseja, pojavljuju se Malkolm X i Nation of Islam, zapravo njihov tadašnji vođa. Knjiga je neka vrsta autobiografije ili knjiga o odrastanju. O formiranju piščevog identiteta.
Boldvin je najveći dio života proveo u Francuskoj. U prvom redu zato što se razvio kao pisac, a ne kao neko ko se identifikuje sa svojom bojom kože. U javnim nastupima sebe je vidio kao učesnika antirobovske revolucije. No, u knjizi su posebno zanimljivi djelovi gdje se govori o secesionizmu i o rasnom identitetu.
Naime, na nekoliko stranica Boldvin govori o tome kako Nation of Islam vidi rasnu emancipaciju. Da bi taj cilj bio ostvaren potrebno ja da islamska, crna, nacija ima sopstvenu teritoriju. Nije naprosto dovoljno ostvariti jednaka prava već je emancipacija moguća samo ako se teritorijalizuje, ako se islamska nacija formira kao država i otcijepi se od Sjedinjenih Država. Boldvinovo mišljenje o toj ideji nije toliko važno, mnogo je zanimljiviji odnos zagovornika rasne secesije prema njegovom neslaganju.
Oni su uvjereni da će on svakako uvidjeti koliko su oni u pravu i ta ideološka arogancija, koja je poznata svima koji su imali priliku da raspravljaju sa ubijeđenim nacionalistima, primjera radi, ta arogancija je jedino zanimljiva. Kad-tad biće crnom Boldvinu jasno da ne može pobjeći od boje svoje kože. On je zaista i promijenio mjesto boravka jer se već ranije preselio u Francusku. Ali, to je napuštanje svoga identiteta, a ne secesija bazirana na njemu.
Boldvin je, kao pisac, zapravo bio ono što se sada sa sličnom arogancijom naziva samoporicanjem, autorasizmom ili autošovinizmom. Zapravo, Boldvin opisuje razlike između oblika ponašanja, pa i etičkog stanovišta crnaca i bjelaca. On misli da bi ovi prvi mogli veoma mnogo da pomognu ovim drugima. Ali te su razlike posledica društvenih prilika, rasne diskriminacije prije svega. Inače, svi pokušaji u koje se pisac upušta kako bi našao neki nedvosmisleno rasni identitet nisu uspješni. Konačno, on je sebe vidio kao pisca, a ne kao američkog, crnog ili pisca određenog nekim posebnim identitetom. Što je takođe jedan od razloga što je napustio i grad u kojem je rođen i zemlju u kojoj je odrastao. Znao je da može bolje nego da bude pisac određen svojim rasnim identitetom.
Što me vodi “Filozofiji palanke” Radomira Konstantinovića. Pisca sam sreo jednom 1968. godine, mada sam mnogo pisao za časopis Treći program, u kojem je on objavljivao svoje oglede o srpskoj poeziji koji su kasnije objavljeni u više tomova pod naslovom “Biće i jezik”. Nevjerovatno je koliko je on zadužio srpsku književnu kritiku, a njegovo ime postalo je sinonim za izdajnika. Sada više nije uljudno da se riječ “izdajnik” ili čak “veleizdajnik” koristi, pa se izmišljaju sinonimi kao što su samoporicatelj, autošovinist i slične, čije bi značenje trebalo da bude da je to osoba koja izdaje svoj nacionalni, etnički identitet.
Tako da se nekako izgubilo iz vida da je “Filosofija palanke” knjiga o srpskom pjesništvu. Gdje je srpsko to što je riječ o poeziji koja je pisana na srpskom jeziku. Ovdje nije mjesto da se raspravlja o tome zašto je Konstantinović smatrao da između bića i jezika posreduje iskustvo koje se najneposrednije izražava u poeziji. Takođe, dovoljno je reći da se riječ filosofija ne koristi podsmješljivo već naprotiv bukvalno. Svako ko pročita knjigu zapaziće ne samo da autor tumači stihove, u bilješkama prije svega, upravo filozofski jer je to njegovo shvatanje o prirodi pjesničkog iskustva. To iskustvo je palanačko, opet, ne u nekom vrijednosnom, već u empirijskom smislu. Ljudi koji pišu srpskim jezikom tek izlaze iz jednog zatvorenog svijeta krajem devetnaestog i u prvoj polovini dvadesetog vijeka i suočavaju se s novim, mnogo otvorenijim, svijetom.
Daleko od toga da je njihov pjesnički identitet jedinstven. Naprotiv, razlike u pjesničkim identitetima su velike. Konstantinović ne nalazi da je srpski identitet ovakav ili onakav, već naprotiv da su razlike velike uprkos zajedničkom iskustvu. Tako, recimo, srpski nacizam, opet u pjesništvu, jeste samo jedan način da se razumije svijet na osnovu palanačkog iskustva. Kada se ovo ima u vidu, kako se može biti izdajnik, ili samoporicatelj, ili autošovinista, osim ukoliko neko ne propiše srpski identitet i teritorijalno ga ograniči.
Bolji smo mi od toga ili možemo mi bolje, što bi rekao Obama.
Peščanik.net