U prostorijama Društva „Sveti Georgije” u Nikšiću preksinoć je u okviru tribine UKCG „Svobodijada” održano poetsko veče Danila Jokanovića, pjesnika i urednika izdavačke kuće „Gramatik” iz Beograda. Govoreći o njegovom stvaralaštvu pjesnikinja, urednica tribine Milica Bakrač, naglasila je veliki izazov govoriti o poeziji Danila Jokanovića, književnika koji je stvarao van zavičaja, „a u čijoj poeziji ima toliko sačuvanog zavičaja, kao da iz njega nikada nije ni otišao”.
- Prvo što primjetimo kad otvorimo stranice Danilovih knjiga jesu distisi, strofe od dva stiha, koje je zbilja teško uspješno pisati. Čitava knjiga „Slova naših imena” jeste sazdana od distiha. Knjiga je pažljivo biranog naslova sa prološkom pjesmom koja nosi isti naslov kao i knjiga. Od Stražilova do predaka i naših dana, Hramova, preko Uzdarja i Pisama, pjesnik niže, uz pomoć Mastila i Vina osobene rime. Ima ovdje stihova koji su posvećeni običnim životnim trenucima, svakodnevici, ali melodija stiha i poenta pjesme i toj običnosti života daje posebnu ljepotu. Neke pjesme otkrivaju i tajnu svog nastanka: pjesnik je „bdeo nad svakim slovom/ nad svakom reči novom...” Takva bdenja i nesne, pjesnika odvode na putovanja u najsvetije i najopjevanije naše krajeve, u duhovnu postojbinu, Kosmet. „Na putu za Metohiju/ pod jezikom nosim zmiju, nosim neke stare rane/ da položim u Dečane. Sve ove svetinje su slova naših imena: Danilo i Dečani, Milica i Metohija. Imena predaka sačuvana su po Jokanoviću u starim spisima. Slova naših imena čuvaju zapisi o mlinu i uljaniku – kazala je Bakrač.
Molitvenim tonom u „Slovima naših imena” Jokanović je opjevao i Gračanicu i Svetu Sofiju, primjetila je ona.
- O Gračanici smo pisali svi mi, ali je neponovljiva Danilova poetska slika u kojoj Gračanicu nosi svaki pripadnik našeg naroda, i to u grudima, kud god da se po svijetu krećemo. Svaki distih posjeduje „vatru riječi”, kako to naglašava pjesnik - neujednačena metrika stiha koja varira od dvanaesterca, jedanaesterca, odnosno do deveterca i osmerca ne remeti melodiju pjesme – istakla je ona..
Naša pjesnikinja je naglasila da i u zbirci „Zvona Svete Sofije” preovladavaju takođe pjesme u distisima, kao i da dominiraju hrišćanski motivi.
- Iskrena molitvena misao i misija običnog čovjeka, pobožnika i smrtnika, da ne kažem grešnika kojeh „zebnja svakojaka obuzima/ko da mi nebo molitvu ne prima.” Već sam pomenula sliku da svako od nas u grudima nosi Gračanicu, ali u ovoj knjizi zvono Svete Sofije je metafora za srce koje bije u našim grudima, kao neuhvatljiva slika/ porušenih zvonika.” Ova knjiga je Jokanovićev lični molitvenik. Distisi posvećeni Gospodu i stopama Njegovim, svetoj Sofiji, kao i oni meni posebno dragi: Svetom kralju Vladimiru i Kosari, čiji jubilej proslavljamo ove godine (1.000 godina od stradanja svetog kralja Vladimira), zatim slova vječnoj Studenici, nemanjićkoj lavri, sedmovratnoj Žiči, manastiru Morači i Svetigori, jesu oda Pravoslavlju. Pjesma Svetigora je slika Jokanovićevog zavičaja, pomenutog na početku ovog teksta iz koje pjesnik nikada nije otišao: „Kad se primaknem zavičaju /reči mi u grlu zastaju” – a te riječi koje se zgrče u grlu, jedino na papir prenose iskonska osjećanja onog koji pati i koji ljubi rodnu grudu. Zapravo, sve najljepše svetinje u Crnoj Gori su Danilov zavičaj. Njihova zdanja i njihove freske. Ipak, nakon ovog ciklusa posvećenog Pravoslavlju, očekivano slijedi neobičan i iskren poj ili jav Rusiji i Araratu, kaže Bakrač naglasivši da Danilo Jokanović u svojim knjigama tematski pravi podjelu poezije na: refleksivnu, ljubavnu ali u značajnoj mjeri on stvara boemsku poeziju.
Odabrane Jokanovićeve stihove govorio je Spasoje Tomić a gost večeri je bila mlada nikšićka pjesnikinja Sava Radulović.L.N.
Devet zbirki poezije
Danilo Jokanović je rođeni Podgoričanin, ali već decenijama živi i radi u Beogradu. Do sada je objavio više naslova poezije - „Drugačiji motivi”, „Mogućnost izbora”, „Eros na koljenima”, „Nojev gavran”, „Tramvaj za Kalhidu”, „Neumitne pesme stare i nove”, „Merom ruža i vetrova”, „Nenapisane priče,” „Slova naših imena” i druge.