PIŠE: LEA LEANI
Imala sam drugaricu koja je vječito bila neraspoložena, nervozna, ljuta, vječito bolesna. Čitav svijet je za nju bio crn. Doduše, i jeste imala težak život, ali je imala i 30 godina i još dosta vremena ispred sebe da ga promijeni. Ali, ona to jednostavno nije htjela. Bilo joj je, valjda, jednostavnije da se pomiri s tim da nema nade. Udaljile smo se i na kraju prestale da se družimo. Ali, ta količina negativne energije koju je širila oko sebe bila je vrlo zarazna. Počela sam da se gušim, da polako tonem pored nje. Čak sam se osjećala krivom što mi neke stvari u životu idu i što sam srećna. Vremenom sam polako počela da gledam svijet njenim crnim očima, i pored hiljadu pokušaja da joj pomognem i objasnim da može biti bolje, shvatila sam da ne vrijedi i da moram da pomognem sebi... da ne bih postala ona. Kažu da biti dobar prijatelj znači biti s nekim i u dobru i u zlu. Ali, kako biti dobar prijatelj nekome ko je konstantno “u zlu”? Probala sam, nije išlo. Shvatila sam da ne mogu da joj pomognem, zato što ona to i ne želi. Tada sam shvatila da postoje ljudi koji su jednostavno negativni i uživaju u tome. Takve osobe vole da pate i uvijek nađu razlog da budu negativne. Njihovi problemi su uvijek najveći, bez obzira u kakvoj si ti situaciji. I onda sam prestala da se trudim da je ubijedim kako je život lijep, jer ona u to nikada neće povjerovati. Smeta mi kada odrastao i zreo čovjek ne umije da pobijedi sebe, otjera negativne misli i raduje se malim stvarima, jer svaki čovjek mora prvo sam sebi da pomogne, pa je tako i moja prijateljica trebalo da uradi. I, ne, ne smatram sebe sebičnom. Voljeti prvo sebe nije sebičnost i egoizam. Voljeti samo sebe je sebičnost i egoizam. U ovim godinama svi se suočavamo sa životno teškim situacijama i mnoštvom problema. I kada bi svi krenuli da širimo negativne vibracije, jer nam je teško ili je krenulo po zlu, na šta bi ovaj svijet ličio? Jedno je konstantno širiti negativnu energiju, a drugo kada prijatelju treba oslonac i neko sa kim će popričati, olakšati dušu. Dugo sam se borila sa tim kako reći... Sve dok nisam shvatila da ja nisam kontejner pa da svako trpa svoje đubre u mene. Najgore od svega je što su me upravo ti i takvi ljudi najviše povrijedili i okrenuli leđa kada mi je bilo najpotrebnije. Moji prijatelji su odlazili i dolazili, neki su se vraćali, neki nikad, srećom. Zato cijenim ljude koji su fleksibilni, kojima prijateljstvo nije slamka za koju se hvataju nego su sami sebi slamka za spas. Shvatila sam da je život prekratak da bih ga trošila na druge i da neki problem ne mora da bude uvijek problem, već samo izazov iz kojeg treba nešto da naučimo.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.