Piše: Milutin MIĆOVIĆ
Još nije sve ispričano, ali je sve već prepričano. Prepričano je i što još nije ispričano. Ispričano treba da se izgubi u prepričanom. Nema onoga koji bi nešto novo ispričao, a onih koji prepričavaju na svakom koraku. Do onog koji bi nam mogao nešto novo ispričati nemoguće je već doći, a od ovih koji prepričavaju, ne može se proći.
Primijetili ste ambiciju onih koji prepričavaju, dopričavaju i presijavaju. Oni tako postavljaju stvari i kriterijume - prepričavanju daju veću cijenu nego priči od koje se krenulo. Ispričano je samo povod za strast prepričavanja. Ispričano na kraju ispadne, ne onakvo kakvo je, nego onako kako je i prepričano i dopričano.
Zađeš u kafanu, trgom, ulicom, posmotriš skupštinu, oslušnem komšinicu - i samo čuješ prepričavanje i dopričavanje.
Šta može biti s narodom koji je izgubio priče, a spao na prepričavanje i opričavanje? Desi li se to s nekim narodom, on više i nije narod, nego pričina priča, nesposoban da se uhvati za bilo koju realnu priču.
Gdje smo ovdje mi? Više smo gdje nijesmo nego gdje smo. Jer smo pokupili tuđu priču, a gubili svoju. Nijedna javna priča u Crnoj Gori više nije naša, unajmljeni smo da pričamo tuđu priču i zaobilazimo svoju nesreću. Nije bolje ni u širem prostoru srpskog naroda. Kao da se posvuda izgubila priča koja je stvorila ovaj narod, a puna usta pričinih priča, u kojima se gube lik, karakter, pamćenje, zdravlje, organska maštovitost.
Evo da počemo od jugoslovenske priče, koja nikad stvarno nije bila naša. Prva Jugoslavija je stvorena na srpskoj žrtvi u Velikom ratu. Ta je žrtva dobila auru „slavne žrtve“, što je Hrvatima, i podsvjesno i svjesno, bio samo povod da se Srbi okrive za „srpski hegemonizam“. U jugoslovenskoj državi, „koju su stvorile velike sile“, Srbi su počeli da gube svoju priču i da se sami odriču od nje, kako bi se Hrvatima podiglo osjećanje državotvornog subjekta jugoslovenske zajednice. Srbi su pristali na gubitak svoje priče i svoje slave, a Hrvati su inferiorno osjećanje pretvarali u ideologiju suverenog hrvatstva, koje je završilo „Nezavisnom Državom Hrvatskom“. I ta je „država“ ideološki pripremljena, u toku kasapnice Drugog rata, pobila, poklala, umorila u koncentracionom logoru Jasenovac, i drugim ciglanama i jamama oko 800.000 Srba - Jugoslovena.
Druga, komunistička Jugoslavija, nastala je tako opet na srpskoj žrtvi, koja je sada, unaprijed proglašena „nepostojećom“, jer koncentracioni logor Jasenovac, autorsko djelo „nezavisnih“ Hrvata, nije postojao u svijesti komunističko-jugoslovenskog državotvornog entuzijazma. Uslov nastanka ove Jugoslavije bio je brisanje krivice za Jasenovac, betoniranje jama diljem Hrvatske i zapadne Hercegovine, koje su bile tajni oslonci hrvatskog državnog prava.
U komunističkoj Jugoslaviji, Srbi su praktično izgubili pravo na svoju priču. Postali su pričina priča, onih koji su Srbima konačno oduzeli poziciju istorijskog subjekta na Balkanu. Ne samo da su postali pričina priča onih koji im spolja modeliraju život, nego su unutar sebe postali pričina priča. Izgubio se autor (je li „ umro autor“!) i oni sami postaju pričina priča. Prije priče koju pričaju. Koja nije njihova, jer ni oni više nijesu svoji. Da bi se oslobodili krivice, ulaze u još goru i crnju, sami se odriču svojih predaka koji su imali svoju priču. Pripisana im je krivica za raspad Jugoslavije, i za sve žrtve koje su se desile u građanskom ratu na svim stranama. Već potpuno na infuziji centara moći koji ih je doveo do ovog stanja, ubrzano je urušavanje i mogućnosti svakog srpskog nacionalnog koncepta. Pod takvom stigmom, od Srba ne samo da svako može da uzima što hoće, nego i zločini nad Srbima mogu da budu unaprijed opravdani. „Bljesak i oluja“, koji je nastavak genocida u Jasenovcu, od zvanične Amerike i Evrope, uzet je kao pravedno djelo nezavisne države. Takođe i progon Srba s Kosova i Metohije, i stvaranje albanske države na prostoru „srpske svete zemlje“, uzima se kao „pravedna kazna“ za Srbe.
I kako se u svemu ovome ponijela Crna Gora kao „stara srpska država“? Isprednjačila je u svakom značajnom momentu da se Srbi kazne i da se opravdaju njihovi egzekutori. A Srbima u Crnoj Gori stvorila objektivne uslove – da ih nema.
Pa ko bi još ovdje mogao imati svoju priču, i pod kakvim uslovima?
(Autor je književnik)