Piše: BORIVOJE ĆETKOVIĆ
Posredovanjem Vatikana, a na zahtjev patrijarha SPC Irineja, formirana je mješovita pravoslavno-katolička komisija koja treba da izučava istorijsku ulogu kardinala Stepinca. Ona će se, navedeno je u saopštenju, baviti naučnim radom, uz obavezu da neće ometati proces kanonizacije, jer je to isključivo u nadležnosti Svete stolice. I prije mješovite komisije istoričari su se, i kod nas i u svijetu, naučno bavili ulogom A. Stepinca, njegovim učešćem u direktnom genocidu – pokolju srpskog pravoslavnog stanovništva u Hrvatskoj i njihovom preobraćanju u rimokatoličku vjeru. Neće biti da „naučno“ proučavanje Stepinčeve uloge počinje tek formiranjem zajedničke komisije. O tome koliko je Stepinac radio po direktivama Vatikana i do kojeg je stepena sarađivao sa ustaškim pokretom A. Pavelića u svjetskoj istoriografiji postoje suprotna mišljenja. Razlike su, naravno, uslovljene vjerskim i ideološkim opredjeljenjima pojedinih autora. Ko je bio Alojzije Stepinac? Prema mišljenju kompetentnih istoričara, on je jedna od najsloženijih i najkontroverznijih figura u istoriji Rimske crkve. U knjizi Marka Aurelija Rivelija ‘’Nadbiskup genocida, Monsinjor Stepinac, Vatikan i ustaška diktatura u Hrvatskoj, 1941-1945’’ (iz nje su preuzeti naslov i moto kolumne) dati su neki osnovni podaci o Stepincu. Rođen je 1898. godine u hrvatskom selu Brezariću, nedaleko od Zagreba na području Krašićke župe. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu gdje mu je duhovni otac bio župnik crkve Sv. Petra u Zagrebu, don Josip Lončar – jedan od rijetkih katoličkih vjernika koji se zajedno sa mostarskim biskupom Alojzom Mišićem javno suprotstavljao Pavelićevim zločinima. Zbog propovijedi protiv ustaške diktature osuđen je na smrt, a glavu mu je spasio učenik Stepinac – lično je intervenisao kod Pavelića i pozvao se na 5. zapovijest („ne ubij“). U austrougarsku vojsku regrutovan je 1916. dobivši čin potporučnika i 1918. godine, za vrijeme bitke na Pijavi pao je u zarobljeništvo. Na kraju rata je oslobođen, otpušten iz carske vojske u proljeće 1919. godine. U ‘’Novim prilozima za biografiju J. B. Tita’’, Vladimir Dedijer navodi da nije jasno da li je 1918. godine bio zarobljen na Pijavi kao austrijski oficir, ili je sam prešao na stranu saveznika. On se tada, piše Dedijer, osjećao projugoslovenski, stupio je u Jugoslovensku legiju kao pristalica razbijanja Austrougarske i kao dobrovoljac otišao na Solunski front.
Pozivajući se na original dnevnika nadbiskupa Stepinca (vodio ga je od 1934. do 1945.), Dedijer navodi da je njegovom napredovanju u karijeri i rimokatoličkoj crkvi pomagao i sam kralj Aleksandar. Pomenimo i to da je Stepinac bio zakleti antikomunista. Svoju privrženost poretku stare Jugoslavije Stepinac je ispoljavao i posle ubistva kralja Aleksandra u Marselju 1934. godine. Dedijeru nije promaklo: ubistvo kralja Aleksandra organizovali su Musolini i neke obavještajne grupe u Njemačkoj, a izvršioci su bili ljudi Ante Pavelića, krvoločnog diktatora, pobožnog vođe pobožne katoličke države, zlikovca najodgovornijeg za balkanski holokaust.
Prema mišljenju Dedijera, Stepinac se preobratio u Zavodu Germanikum u Rimu – umjesto jugoslovenstva prihvatio je vatikanske ideje o nužnosti razbijanja zajedničke države jugoslovenskih naroda. Monsinjor Stepinac je, nema sumnje, kontroverzna ličnost – politički konvertit koji evoluira od privrženika jugoslovenskoj državnoj ideji do ekstremnog hrvatskog nacionaliste i šoviniste. Mješovita komisija koja zasjeda u Vatikanu još se nije oglasila novim naučnim saznanjima o budućem svecu katoličke crkve, koji je, kako je to tvrdio Franjo Tuđman, „bio mučenik komunističkog režima“. Evo, ukratko, nekoliko napomena o tom njegovom „mučeništvu“, a navodi ih Riveli. „Komunistički sud u Zagrebu 1946. godine proglasio je nadbiskupa krivim za krivična djela potpomaganja neprijatelja i izdaju“. Kazna: 16 godina zatvora uz prisilni rad. Međutim, „Titov režim čini posljednji pokušaj da Stepinac izbjegne izdržavanje kazne koju mu je odredio sud: ponuđeno mu je da napusti zemlju“. Ovaj predlog primas hrvatski je odbio, pa je prebačen u Lepoglavu gdje je dobio poseban tretman – oslobođen je prinudnog rada. U zatvoru provodi 5 od 16 godina propisanih kaznom, da bi 1951. bio oslobođen kazne – živi u internaciji u rodnom Krašiću, gdje je i umro 1960. godine, u 62. godini. Sahranjen je iza glavnog oltara zagrebačke katedrale. I današnje hrvatske državne elite, predvođene Kolindom Gabar Kitarović, dijele mišljenje oca današnje Hrvatske – poglavnika Tuđmana.
Teško da će komisija pronaći nove činjenice i otkriti nova saznanja koja bi opovrgla istinu da Stepinac nije bio duhovni otac i politički mentor Ante Pavelića, od kojeg je bio „daleko inteligentniji i da su ustaše činile zločine s njegovim blagoslovom“. Ni Vatikan nije bezgrešan. Brojni su dokazi „nesporne i dokumentovane podrške Vatikana kolaboraciji katoličkog Biskupstva Hrvatske ustaškom diktaturom“, zaključuje Riveli. Strahujem da će komisija doći do novih „naučnih saznanja“, do dokumenata koji se godinama skrivaju od istoričara, i da Vatikan ispravi „nepravdu“ i genocidnog nadbiskupa, „komunističkog mučenika“, proglasi svetim. Sve može biti!
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.