AUTOR: HENI ERCEG
Prije desetak dana sud u Njemačkoj osudio je na doživotni zatvor dvojicu hrvatskih državljana Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća, šefove bivše jugoslovenske tajne službe, kao nalogodavce ubistva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, 1983. u predgrađu Minhena.
U Hrvatskoj je brzo postignut društveni i politički konsenzus oko zločinačkog karaktera jugoslovenskog režima i pravednosti presude... Šef SDP-a Zoran Milanović kazao je kako je „šokiran kada vidi da su Tuđmanovi ljudi prokazani kao udbaški egzekutori“, iako je upravo on donio zakon kojim se zabranjuje izručenje te dvojice Njemačkoj, budući da je u Hrvatskoj za taj zločin nastupila zastara. I desnica se euforično oglasila, tražeći lustraciju bivših jugoslovenskih kadrova, kao da upravo ti i takvi ljudi nisu bili najbliži saradnici Franje Tuđmana devedesetih godina, učestvovali u izgradnji države i, konačno, kao da upravo taj Perković nije utemeljio rad bezbjednosnih službi kakve danas imamo.
I to je prava istina o hrvatskoj državi koju su utemeljili i potom njom vladali, sve do danas, upravo kadrovi mračne jugoslovenske tajne službe, pa je utoliko i oduševljenje njemačkom presudom dvojici šefova nekadašnje Udbe još jedan dokaz ideološkog haosa, licemjerni pokušaj negiranja činjenice da je upravo Tuđman dao u ruke Perkoviću svu moć u obavještajnom sistemu, koji je ovaj, pak, koristio u iste svrhe kao što je to radio u vrijeme Jugoslavije, to jest za „otkrivanje“takozvanih unutrašnjih neprijatelja Tuđmanovog autokratskog režima.
Zbog toga je uostalom politički instrumentalizovano pravosuđe i proglasilo zastaru za ono što je sud u Minhenu smatrao vrijednim doživotnog zatvora. No, odjeci te presude u Hrvatskoj razotkrili su i svu dubinu dvostrukih kriterijuma prema zločinu, pa dok se s oduševljenjem prihvata odluka njemačkog suda, s prezirom se i danas gleda na jednu davnu presudu suda u Švedskoj kojom je na višegodišnji zatvor osuđen ubica Vladimira Rolovića, jugoslovenskog ambasadora u toj zemlji. Bila je 1971, u Hrvatskoj je jačao nacionalistički pokret, takozvano „hrvatsko proljeće“, kada je izvjesni Miro Barešić, uzvikujući ime Ante Pavelića, šefa nekadašnje fašističke države Hrvatske, uletio u hrvatsku ambasadu u Švedskoj i pucao u glavu Vladimiru Roloviću. Osuđen je kao ustaški terorista, da bi potom, razgradnjom Jugoslavije, njegova biografija sezala od otmice aviona do odlaska u Španiju, Paragvaj i konačnog povratka u Hrvatsku početkom devedestih, gdje ga upravo Josip Perković, kao šef Tuđmanove tajne službe, naoružava i šalje u rat. Je li i Barešićev prethodni život po svijetu bio dirigovan zadacima „službe“ ili je taj ubica sve radio na svoju ruku, sve u ime Hrvatske?
Uglavnom, upravo je Perković navukao Barešiću uniformu hrvatskog vojnika i poslao ga na ratište gdje ovaj gine u nerazjašnjenim okolnostima, biva pokopan sa svim državnim počastima, da bi mu ovih dana bio podignut velelepni spomenik u blizini Šibenika. Dvostruki kriterijumi prema zločinu poprimili su tako svoju bronzanu čvrstoću, nalogodavci jednog davnog zločina, napravljenog „u ime države“, smatraju se gadovima, pravedno osuđenima na doživotni zatvor, dok se ustaški terorista i banalni ubica jugoslovenskog ambasadora, izliven u bronzu, smatra uzvišenim borcem za „našu stvar“. Stoga su očekivano ceremoniji otkrivanja spomenika prisustvovala čak dva ministra iz aktuelne vlade, nezaobilazni proustaški ministar kulture i ministar branitelja koji je Barešića proglasio „jednim od najvećih hrvatskih domoljuba čije djelo i žrtvu moramo poštovati“ i za kojeg je taj zločinac bio „branitelj prije branitelja i simbol borbe za slobodu“. Time je tobože „nova“ Hrvatska demokratska zajednica pokazala kako pravljenje distinkcije između terorističkog čina i potom „stavljanja u službu hrvatske države“ važi samo za dvojac osuđen u Minhenu, ali ne i za ubicu Mira Barešića. Socijademokrate se, pak, po svom običaju nisu ni oglasile, niti imale ikakav prigovor na podizanje spomenika notornom zločincu.
No, reagovali su zato mladi šibenski antifašisti, anonimna ekipa nazvana ‘’Antifa Šibenik’’, te su u noćnoj akciji zalili ruku bronzanog ubice poput krvi crvenom bojom. I dok se „krv“ cijedila s Barešićeve ruke, desna, nacionalistička Hrvatska digla se na noge, odmah je ponuđena nagrada za „informaciju o gadovima koji su oštetili spomenik Barešiću i time uvrijedili cijeli hrvatski narod“, dok je njegova rodbina poručila: „Riješićemo to brzo, po kratkom postupku“.
Uglavnom, mladi aktivisti su zasuti prijetnjama smrću, a poštovaoci bronzanog ubice poručuju im „ako se sazna ko su, odmah metak u čelo!“. No, uprkos prijetnjama, ti mladi ljudi su u međuvremenu „preimenovali“ i Ulicu Mila Budaka, ustaškog zločinca i pisca rasnih zakona, u Ulicu Mila Ludaka i poručili kako ustašluku koji buja treba reći ‘’dosta’’. I tako se, eto, pokazalo da hrvatski antifašizam odavno ne živi u institucijama sistema, nego u noćnim akcijama jedne mladosti. Uostalom i nazivaju ih „banditima“, upravo onako kako su ustaše jednom davno nazivali naše očeve. Antifašiste i partizane.
Peščanik.net