Piše: PERIVOJE POPOVIĆ
Niko kao Gospod, Gospodu teško da je iko priličan u mjeri mudrosti kao Njegoš, u mjeri morala kao Vojvoda Marko. A nada svime ponovo Njegoš i ponovo ovovremeni Vladika i Mudrac može da kaže, promišljajući nadsvjetlost spoznanja, može da probesjedi: „Hrišćanin je svjedok pobjede vječnoga života nad smrću, besmrtnosti nad smrtnošću, netruležnosti nad truležnošću, vječnog postajanja nad ništavilom, pobjede vječne istine nad lažju, dobra nad zlom, vječnog smisla svega postojećeg nad besmislom...” A Njegoš mu je veliki svjedok kome ni sam Svemogući neće da protivrječi...
Srpski narod, srpski jezik i mala–velika Crna Gora u datom duhovnom miljeu imali su sreću da budu uočeni od Svetvoritelja i da u najdubljim slojevima svoga bića rode i prepoznaju nadvremene moći Tvoraštva. I Tvoraštva Poezije.
Poetski genij Petra Drugog Petrovića Njegoša, znamenitog Vladike Rada, dostojan jest Veličanstva Svemogućeg. „I reče Bog: neka bude svjetlost. I bi svjetlost”. Usred Božanske Svjetlosti iznjiha se Poezija. U sebi doživje Vladiku. Vladika u duši pronađe Svjetlost. Nastanak Neba i Zemlje i svega što biva u beskraju Kosmosa – Svjetlonosna Luča i Vijenac Osijani. „I vidje Bog svjetlost da je dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame.” U dobrom nasta Poezija. Luča pobijedi tamu i vjenča se vjerno Vijencem svjetla neprolaznog.
Čovjekov život manifestovan često nizom neobjašnjivih i nepredvidivih protivurječnosti, nametao mu je, a nameće i danas na vrhuncu civilizacije, generisane nužnosti, koji su ga činili (i još ga čine?) jedinstvenim i jedinim svjesno kreativnim bićem po Božjem svijetu. Čovjekovi napori da se uprkos svemu oduži, da osmisli i organizuje svoju ukupnu egzistenciju, da joj smogne pun i pravilan smisao, afirmisali su potrebu etičkog i estetskog oblikovanja cijele zbilje. Kriterijumi moralno i lijepo, kriterijumi fizikalnog i duhovnog, metafizičkog i dinamičkog, proizveli su kao neposrednu protivurječnost nastajanje da se svakodnevna i često blijeda stvarnost određenim sredstvima transformiše u visočiji oplemenjeni izraz čovjekovog božanskog individualiteta i smisaono prepoznatljivog kolektiviteta.
Umjetnost kao najdublji izraz visokih sfera čovjekovog angažmana nastaje, a i ostaje jedna od dominanti ukupne stvarnosti. U cilju spoznanja putokaza na vrhuncima istorije čovjek je preko umjetničkog stvaralaštva dokučio i dijelom uspio da ovlada, koji put čak i nadvlada okruženje i što je značajnije da mu utisne svoj pečat i da sopstveni, autentični ton. Nesporno je da u punom protivrječju i stvarnost objektivno suprotstavljana djeluje kao negativna interakcija na čovjeka i njegovu globalnu i pojedinačnu egzistenciju.
Ipak, stvarnost kao krajnja relacija aharmonične harmonije (Njegoš – paralela besporeci – poredak) dobila je svoj adekvatan odraz u čovjekovoj subjektivnoj (poziciji subjekta percepcije) tek u trenutku kad prestaje dimenzija čovjekove direktne zavisnosti od prirodnog okruženja, dakle, kad je čovjek smogao snage da u sebi prepozna Boga – u politeističkom, a potom u monoteističkom spoznanju). To je vrijeme kada nastaju velike (neprevaziđene) civilizacije drevnog Istoka, Maja, Asteka, starog Egipta, Mesopotamije, Izrailja, stare Grčke i Rima (u kome se, nažalost, začeo i sunovrat tog veličanstvenog ciklusa).
Još nesagledani dometi koje je ljudski duh dosegao u to vrijeme ostali su i do danas ništa manje složeni, nego čak dobijaju na svojoj stvaralačkoj veličini. Nedostižna istočnjačka emotivnost i refleksija, arhitektonska ostvarenja kod starih Egipćana, Maja i Asteka, mudrost i serioznost kreacije stare Mesopotamije, Grčke i Rima i danas poslije toliko vjekova nesmanjenom energijom svijetle na bogojavnom nebu čovjekove veličine. U jednom takvom zamahu, u zahuktalosti tog jedinstvenog ljudskog čina nastala su jedinstvena poetska ostvarenja kakva su Mahabharata, Ramajana, Vede, Ep o Gilgamešu, Biblija (Stari zavjet), Ilijada, Odiseja i drugi manje ili više znani bogozraci ljudskog uma na polju pjesničkog stvaralaštva.
(Nastaviće se)