-„Dan“ je početkom maja objavio veoma zanimljiv razgovor sa Užičankom Anom Vuksanović, profesorom francuskog i engleskog jezika, koja je 15 godina uporno tražila posao, javljajući se na sve oglase u Srbiji i šire, u regionu. Radila je i kao piar u Ministarstvu zdravlja, savjetnik za odnose s javnošću i šef kabineta prof. dr Slavice Đukić Dejanović i dr Tomice Milosavljevića, ali iako je na poslu u ta dva njihova mandata izgarala i po 20 časova dnevno, kada su oni napuštali ministarsku fotelju, Ana se vraćala na biro rada. Svjesna da u Srbiji nema hljeba za nju, prijavila se proljetos na konkurs koji je raspisala Republika Kina, tražeći profesore engleskog jezika. Poslije osam dana stigao joj je potvrdan odgovor iz višemilionskog grada Harbina, u Mandžuriji na krajnjem sjeveru Kine.
Kako je tada obećala, Ana Vuksanović poslije tri mjeseca iznosi prve utiske o gradu Harbinu i Kini, koja ima jednu od najstarijih civilizacija na planeti. Ona kaže da posjetilac da bi doživio Harbin i razumio današnju Kinu, mora da upozna zadivljujuću istoriju ove države, četvrte po veličini poslije Rusije, SAD i Kanade, i najmnogoljudnije: prošle godine je brojala više od milijardu i 370 miliona stanovnika.
– To je zemlja burne i bogate istorije, ratovanja, uspona i padova. „Ji Đing“ ili „Knjiga promjena“, koja će inspirisati ne samo kinesku kulturu, filosofiju i umjetnost, već uveliko i zapadnu i svjetsku, nastala je između 1000–750. godine prije nove ere, da bi se vjekovima modifikovala i dopunjavala. Već u 5. vijeku prije nove ere Konfučije je napisao anale proljeća i jeseni. Razvijen je feudalizam, taoizam, a u 3. vijeku prije nove ere izgrađen je prvi Kineski zid, čija će se gradnja nastaviti u vrijeme dinastije Ming, kada je Kina bila jedna od najrazvijenijih, najbogatijih i najprosvećenijih zemalja na svijetu. Kroz dugu istoriju Kina je imala periode stalnih opsada, a i sama je bivala okupator, a da li zbog veličine teritorije ili čega već drugog, okupatori su uglavnom na njenom tlu bili asimilovani.
Sve je u Kini
podređeno djetetu
Podsjećajući na noviju istoriju Kine, Ana Vuksanović ističe događaje koji se osjećaju i danas: Maova reforma iz 1958. i Kulturna revolucija 1966. godine. Poslije silnih građanskih, teritorijalnih i drugih ratova, kaže Ana, ti događaji ostavili su ogroman pečat na izgled današnjeg kineskog društva. Tek poslije 1976. Kina ulazi u postepenu liberalizaciju tržišta i kapitalizam, ali i dalje sa jednopartijskim i autoritarnim sistemom, što sve sa stanovišta stranca čini doživljaj savremene Kine nesvakidašnjim, divnim, ponekad grotesknim i paradoksalnim, ali svakako jedinstvenim.
– Zbog dugogodišnje „politike jednog djeteta“, Kina danas ima jednu od najstarijih populacija na svijetu. Ali, čini mi se da je biti dijete danas u Kini spektakularno i privilegovano iskustvo. Sve je ovdje podređeno djetetu. Namjerno kažem – djetetu, jer iako više nije na snazi bilo kakvo ograničenje, porodice uglavnom imaju po jedno dijete. Oko djeteta su svi uposleni, mama, tata, bake i deke, i oko djeteta se sve vrti. Kinezi se udaju i žene vrlo mladi, sa 20, a kada pređu 25 već se smatraju prestarim, dok za djevojke u tim godinama smatra se da više nisu lijepe pa će se, valjda, sve teže udati. Iako u penziji, bake i deke obezbjeđuju stan, prave svadbu, trče oko djeteta, vode ga u vrtić, na časove engleskog, na balet. Nerijetko će svi zajedno živjeti ili ostati da žive zajedno čim beba dođe na svijet. U Kini se mama i tata pitaju ne samo za blagoslov, već i prije nego što biste počeli s nekim da se „zabavljate“, pa se dešava da, ako mladić nije po volji djevojkine porodice, djevojku pošalju u drugi grad na školovanje. Čim se završi faks, kreće pritisak roditelja za udaju i ženidbu. Naravno, ima izuzetaka, ali ovo mi je jedan od omiljenih paradoksa moderne Kine.
Razlog svemu tome, smatra Ana Vuksanović, verovatno je ekonomske prirode. Jer, iako je proteklih decenija ostvarila ogroman ekonomski kapital, iako je u 2015. praktično nadmašila SAD i proglašena najvećom ekonomskom silom, iako će, nastavlja Ana Vuksanović, juan od 1. oktobra biti svrstan u budžetske rezerve zajedno sa dolarom, funtom, evrom i jenom, u Kini je prihod po glavi stanovnika i dalje ispod svjetskog prosjeka. Vlada, između ostalog, radi na tome da se ojača srednja klasa i podigne domaća potrošačka korpa, ali je to još uvijek nesrazmjerno nisko u poređenju sa državnom ekonomijom. Zato su mladi u Kini u velikoj mjeri zavisni od roditelja i s njima žive sve dok ne zasnuju brak pa i nakon toga. Govoreći biranim riječima o mentalitetu i gostoprimljivosti Kineza Ana kaže:
– Generalno, ljudi su veoma fini, vrijedni i ništa im nije teško. Provešće s vama cio svoj slobodan dan ako treba nešto da vam pomognu, ili pokažu. Stranci su više nego dobrodošli. Često će poželjeti da se slikaju s vama na ulici, a pogotovu ako se nađete na nekoj periferiji, ili u selu. Inače, današnja mladež uglavnom vrijeme provodi za kompjuterom ili smartfonom. Posebno djevojke, koje se malo kreću po gradu i gotovo nigdje ne putuju. Kada se zaposle, vrijedno rade i posao im je najvažnija stvar na svijetu.
Harbin je izuzetno čist grad
I o gradu Harbinu Ana Vuksanović govori sa oduševljenjem. Ogroman je i prelijep, planski građen, a i dalje je jedno beskrajno gradilište gdje se mogu vidjeti remek-djela savremene arhitekture. Ko dolazi iz Evrope, sve mu je u Harbinu preveliko i beskrajno. Ko ode da obiđe park ili bilo koju kulturnu zonu, trebaju mu najmanje četiri sata, a neće uspjeti da zađe u sve kutke koliko god vremena da ostane. Naravno, postoji i ono što je posebno oduševilo Anu Vuksanović:
– Harbin je zaprepašćujuće čist, jer gomila čistača neprekidno i neumorno čisti od jutra do sjutra. Gledala sam nekoliko puta ispred škole jednu stariju ženu kako predano čisti, iako niko ne motri na nju, niti je ko gleda, izuzev mene. Iako vjerovatno radi za neku mizernu platu, bila je beskrajno marljiva i odgovorna. Gledala sam je i divila joj se. Ni jednog jedinog momenta nije pokazala znake umora, prezira ili prezasićenosti poslom, što je kod nas vidljivo na svakom koraku. Imam utisak da su svi oni, gdje god da rade i kojim god poslom da se bave, veoma, veoma predani poslu i vrijedni, i ne pokazuju zamor niti se na nešto žale. Imam utisak da nijedan posao ovdje nije omalovažen, niti se on gleda s prezirom ili podrugljivo.
Naravno, Ana Vuksanović je bila konkretna kada su u pitanju neke pojedinosti vezane za život u Harbinu:
– Prije dolaska u Kinu jedan prijatelj mi je rekao da su im javni toaleti katastrofalni. Ma kakvi! Svaki javni prostor ima besplatan WC koji se neprekidno čisti, ali neprekidno. U mnogim javnim toaletima imate sapun, a ja ne bih da se podsjećam na šta su ličili toaleti u Beogradu, u Nemanjinoj 22–26. Gradski prevoz, recimo, funkcioniše besprekorno. Jedna vožnja košta jedan juan. Svi, ali baš svi, ulaze na prednja vrata i stavljaju novac u za to predviđenu kutiju. I nikom ne pada na kraj pameti da se švercuje. Linije su tako dobro povezane da ne možete da se izgubite, i gdje god da odete, možete sjesti i u pogrešan bus, doći ćete do centra grada. Kao zemlja trgovine i izvoza – zaključuje Ana Vuksanović – Kina je prepuna šoping molova gdje se može naći baš sve. Hrana im je bogata i raznovrsna. Može da bude začinjena, ljuta i masna, ali je preukusna. U Harbinu, odnosno ovdje na sjeveru Kine, možda je i najočigledniji uticaj raznih kultura i naroda, kako u kulinarstvu, arhitekturi i kulturi, tako valjda i u svemu ostalom. Ali, o tome ću neki sledeći put.
S. Tijanić