Priredio:MILADIN VELjKOVIĆ
General Đoko Jovanić navodi da je, pored konsultovanja generala, obaviješten Jure Bilić, a Bilić je u proceduru uključio Staneta Dolanca i smatra da su tu počeci intrige i nesporazuma koji će poslije povratka imati sa Ljubičićem i Titom. Pretpostavlja da je Dolanc želio monopol u informisanju Tita i njegovu izvjesnu kontrolisanu izolaciju. U svakom slučaju, generalu je na kolegijumu kod ministra, u prisustvu podsekretara i načelnika Generalštaba, bila saopštena Titova odluka o prijevremenom penzionisanju. General Stane Potočar podržavao je Jovanića i nagovarao ga da stvar lično raspravi sa Titom. Tito nije htio da primi generala na razgovor.
Iz reakcija Ljubičića, poslije njegovog povratka, vidi se da je bio „informisan” da ga Jovanić smjenjuje i sebe „postavlja” na taj položaj. Iz svjedočenja Jovanićevih saradnika (general Stevo Dokmanović) saznajemo da je takav predlog bio u konsultacijama, te da su neki Jovanićevi ratni drugovi već podizali zdravice. No, slučaj svakako treba sagledati i u kontekstu tadašnjeg sukoba Jovanke Broz i Staneta Dolanca, koji je sumnjao u ličke generale kao njen oslonac.
Tokom čitavog perioda od 1945. do 1991. godine, jedna od najvažnijih preokupacija državnog (komunističkog) i vojnog rukovodstva bila je da se nacionalna struktura što više prilagodi nacionalnoj strukturi stanovništva i da sve nacije budu podjednako predstavljene. U Ustavu iz 1974. ovo je podignuto na najviši princip. Ovaj formalni kriterijum, teško sprovodiv u praksi iz više razloga, vjerovatno je bio smatran jednim od osnova legitimiteta armije (JNA) u jugoslovenskom društvu, pored onog ideološkog koji nikada i nije doveden u pitanje do jeseni 1990. (...)
Jugoslavija, njena međunarodna politika, njena unutrašnja stabilnost i njena armija bili su u ovom periodu, kao i ranije, neprestana briga zapadnog bloka država koje su cijenile veliki strateški dobitak nastao odvajanjem ove zemlje od istočnog bloka. Dok je 50-ih spremnost Zapada da pomogne bila evidentna, a od Jugoslavije bila objeručke prihvaćena, čime su ojačane i modernizovane oružane snage do zavidnog nivoa, 60-ih je došlo do izvjesne zabrinutosti trendovima jugoslovenske međunarodne orijentacije.
Prema procjenama zapadnih obavještajnih službi, tokom 60-ih SSSR je postao glavni snabdjevač Jugoslavije vojnom opremom. Počev od 1961. godine sve najvažnije moderno naoružanje stizalo je iz te zemlje. Srednjoročni plan snabdijevanja dogovoren 1965. godine isticao je 1970. Iste službe su cijenile da je već početkom 1970. Beograd težio da smanji ovu zavisnost od SSSR-a i otpočeo je pregovore sa Velikom Britanijom, Francuskom, Švedskom, Zapadnom Njemačkom i Norveškom. Kontaktiran je i Vašington. Pomoćnik ministra odbrane, general Ivan Dolničar podnio je jednu ograničenu listu za nabavke i izrazio interes JNA za prihvatanje njenih oficira na obuku u američkim centrima, kao i za druge moguće aranžmane. Za potrebe JNA već su do sredine 1971. godine bili nabavljeni francuski helikopteri i švedski torpedni čamci. Vođeni su pregovori i o nabavci lovaca Mirage. Primijećeno je da je Beograd pokazao malo interesovanja za nabavku zapadnih tenkova, uprkos činjenici da je svojevremeno sa Zapada nabavio ili dobio dvije trećine svog postojećeg naoružanja.
Prateći razvoj odbrambene politike SFRJ, zapadni analitičari su uočavali određene konstante u balansu između blokova, snažan uticaj bliskoistočne krize 1967. na razvoj doktrine odbrane, a posebno uticaj invazije SSSR-a i saveznika iz Varšavskog ugovora na Čehoslovačku 1968. godine.
U više periodičnih studija o Jugoslaviji ponavljala se ocjena kako je jugoslovenski odbrambeni sistem razvijan sedamdesetih bio na tragu iskustva iz partizanskog rata, ali i posljedica velike zabrinutosti koja je obuzela jugoslovensko rukovodstvo poslije invazije na Čehoslovačku 1968. godine. Ne samo u javnim nastupima, nego i privatno, jugoslovenski generali su u periodu (1968-1976 ) tvrdili da Beograd vidi Varšavski pakt kao jedinu ozbiljnu prijetnju svojoj nezavisnosti. Međutim, kako notiraju američki obavještajni analitičari, Beograd „gotovo sigurno vjeruje” da je opasnost od subverzivnih djelatnosti – sa Zapada kao i sa Istoka – trenutno izvjesnija nego bilo kakav invazioni plan.
Tri godine poslije događaja u Čehoslovačkoj, američke službe su svojoj vladi sugerisale da Zapad i SAD mogu imati odlučujuću ulogu u jugoslovenskoj budućnosti. Polazilo se od toga da su ekonomske veze dominantno usmjerene ka Zapadu, a na planu bezbjednosti, u krajnjem slučaju, indirektno zavise od snage Zapada i njegovog odnosa prema SSSR-u. (…)
(NASTAVIĆE SE)