Urednik „Arhipelaga”, pjesnik Gojko Božović predstavio je roman Alekseja Slapovskog „Feniksov Sindrom”, ističući da je autor ovog romana neobičan, zanimljiv i provokativan pisac, koji je prije nekoliko godina oblikovao jedan zanimljiv, moderan, inovativan žanr, koji je pomalo književni, pomalo medijski, novinarski, umjetnički.
- On to zove „stoslov”, odnosno storiječ. To je žanr u kojem ne može biti više od sto riječi i u kojem on govori o najvažnijim temama koje se tiču njega, njegove literature, njegovog vremena, politike zemlje u kojoj on živi. On je jedan od veoma pronicljivih hroničara kulturnog, književnog, ali mora se reći i političkog, društvenog života u savremenoj Rusiji, veoma snažan društveni kritičar i pravi primjer onih intelektualaca koji veruju da je njihov poziv ne samo da pišu zanimljive knjige, nego da budu svjedoci, kritičari, istraživači svoga vremena, oni koji pružaju važne odgovore i postavljaju jednako važna pitanja, kazao je Božović.
„Feniksov sindrom” po Božoviću je vrhunac dosadašnjeg romanesknog opusa Slapovskog.
Osnova romana je na prvi pogled jednostavna, pojašnjava Božović. Naime velikoj zemlji kao što je Rusija identitet je lako promijeniti, ako se ode iz jednog dijela Rusije u drugi, biće teško znati, čak i državnim službama gdje ste vi našli i ko ste vi zapravo.
- Ali, ovaj junak ima jedan dublji problem. On je, zapravo, kao žrtva jednog požara koji nije namjerno izazvao, ostao bez vlastitog identiteta. Zahvaljujući tom požaru i šoku zbog vatre, on je doživio potpunu amneziju i odjednom se našao daleko od svog mjesta, od sopstvenog okruženja, od svojih prijatelja, od svog sopstvenog utemeljenja, našao se u malom, nepoznatom gradu nedaleko od Moskve, ali suviše daleko od svega što je bio u svom prethodnog životu. On više ne zna ko je, ne zna kako se zove. To je slika pometenog čovjeka u vremenima tranzicije. Mnogi ljudi izgube svoje utemeljenje, ne mogu da se vrate u stari svijet koji je srušen, a u sebi ne prepoznaju unutrašnje snage da stvaraju novi svijet i da pomognu u stvaranju i oblikovanju novih socijalnih odnosa i to je slika koja stalno obilježava tu veliku dramu pred kojom se našao junak u ovom romanu. Vidimo da je on čovek amnezije, sjećanje na nekadašnji identitet je nestalo i on je dovoljno svjestan da mora da počne od nule,kazao je Božović.
Posebno je istakao da važnu poruku romana čini snažno uvjerenje da književnost danas ima šta da nam kaže, da mi svoju stvarnost, svoje okruženje, ljude sa kojima dijelimo vreme, duh svoga doba, možemo prepoznati prije svega u priči i kroz priču.K.M.
)){kind=small}
