P
ortugalski pisac Rui Zink gost je Međunarodnog sajma „Trg od knjige” u Herceg Novom. Njegovo prisustvo iskoristili smo za razgovor o njegovom romanu, mehanizmima kontrole čovječanstva, teoriji zavjere i ulozi umjetnosti u savremenom alijeniranom i konzumentskom društvu, temama kojima se pisac bavi.
Roman „Ugrađivanje straha”, objavljen je 2015. godine, u ediciji Gral, izdavačke kuće Klio, u prevodu Hristine Vasić Tomše.
U romanu tretira fenomen straha kao osnovnog mehanizma kontrole čovjeka i čovječanstva od strane modernog društva, a koje je uspjelo da iskoristi osnovne atavističke, prirođene strahove sa kojima se rađamo i koji služe održanju vrste, i proširi ih na čitav dijapazon strahova uslovljenih novim pravilima društvenog sistema, praveći čovjeka robom koji unapred odustaje od svoje slobode, kako bi opstao.
● Potpuno dehumanizovani društveni sistem, kojeg tretirate, i u kojem je, kako je to davno kazao Plaut, Homo homini lupus (Čovjek je čovjeku vuk), i u kojem biti žrtva označava sramotu, ne daje mnogo prostora za izbor, ili smatrate drugačije?
– Da, to je jedna od najpakosnijih pojava u posljednje vrijem – okriviti žrtvu. To smo usvojili iz nasilničke kulture. U mojoj zemlji još možete čuti vozače koji su bili učesnici saobraćajne nesreće: „Nisam ja kriv, dijete je istrčalo ni od kuda. Šta sam mogao da uradim?”; Prije nekoliko godina fudbalski tim Engleske imao je trenera, Glena Hodla, koji je osobe sa hendikepom krivio za njihove nevolje...
● Društveni kauzalitet neće sporiti nijedan sociolog, što znači da je čovjek ne samo proizvod sistema, nego ga i sam produkuje, vjerujem da stoga niste prijatelj teorija zavjere, iako roman u pojednim momentima koketira njome dovodeći je do apsurda... Ko to vlada čovječanstvom i kuda ono ide?
– Svaka knjiga je teorija zavjere na izvjestan način, jer nešto naglašavaju, a izostavljaju sve što je estetički nevažno za samu priču. Prema tome, da, kao pisac, flertujem sa time. Sa druge strane, kao građanin, pokušavam da se oduprem vjerovanju u zavjere zlih genijalaca. Vjerujem da postoje postupci koji su jednostavno zli ili glupi. Da, s vremena na vrijeme neki lideri kao da igraju šah ljudima, a ponekad izvanredni planovi na papiru pođu potpuno naopako u stvarnosti. Treba li uopšte da spominjem rat u Iraku? Zapravo, mnogo je lakše spriječiti ili bojkotovati svaki pokušaj da se dođe do nekog razumnog demokratskog rješenja, nego smisliti neki zavjerenički plan. Ko su „vladaoci”? To nije neki pojedinac, već prije sila koja pokreće najmračniji aspekt kapitalizma: da se više ulaže u uništavanje, nego u stvaranje. Sad, da li mislim da je kapitalizam loš? Ne. Samo kažem da kada se nađe u krizi, on potpuno poludi i podlegne najnižim ljudskim instinktima: radi šta god možeš da opstaneš, gomilaj ogromne količine novca i ne pitaj zašto, i, što je najvažnije, ne zaustavljaj se ako nekog pregaziš. Moj zemljak, Barozo, bivši evropski komesar, odličan je primjer kako ovo „Frankenštajnovo čudovište” od svjetske ekonomije može da utiče na povodljive ljudske umove. Ne vjerujem da su gospoda poput Blera, Erdogana, Dika Čejnija „zli ljudi”. Samo mislim da su žrtve sistema za koji su preslabi da bi se protiv njega borili. Povodljivi karakteri. Ako želite metaforu iz pop-kulture, bili su preslabi da se odupru mračnoj strani.
● Sin Vaše junakinje, (lutka) koja se suprotstavljajući mehanizmu straha, upravo isti taj mehanizam iskoristila i u borbi, jer je i ona naprosto zaražena kao dio sistema, nosi ime Morfeja, starogrčkog boga snova, koji po mitologiji dok čovjek spava može uzeti oblik bilo kojeg čovjeka. Da li čovječanstvo spavajući predugo živi iluziju života?
– Pa, ako već nismo zaspali, onda sigurno drijemamo. Pogledajte samo izbore: slogani kao da su namijenjeni jaslicama. Da li smo mi u jaslicama? Mogućnost da će Tramp biti izabran nam govori da jesmo. A još uvijek govorimo o najvećoj sili na svijetu koja ima mnoštvo Nobelovih nagrada. Ako želite, mogu da vam pričam o nedavno izabranom predsjedniku Filipina...
● U jednom trenutku, jedan od junaka Vašeg romana izgovara rečenicu: „Mit je jedno ništa koje znači sve”! Da li u razotkrivanju ili otkrivanju mita, prepoznajete put ka oslobođenju čovjeka?
– To mi je, zapravo, omiljeni stih Fernanda Pesoe, i sasvim je tačan. Mit daje značenje životu. Može da vas oslobodi ako ga ispravno razumijete, a može i da vas ubije ako kasno shvatite da ste vjerovali u puste priče. Mislim da mnogo slučajeva depresije imaju korjen u tome što smo uvidjeli da je ideal za koji se borimo neiskren, ili da je osoba koja od nas zahtijeva da budemo hrabri, zapravo varalica i slabić. Istina, nije nužno suprotnost mitu, osim ako smo zaslijepljeni u vjerovanju da je mit apsolutna istina, jer on to nije. To je predivna priča koja pokušava da podari smisao ovom kompleksnom i haotičnom svijetu.
U ovakvim društvima, umjetnost dođe kao primalni krik. Vjerujete li da ona može promijeniti svijet i učiniti ga humanijim i boljim?
– Može, čitaoca po čitaoca. Obično najbolje u tome uspjeva onda kada pisac jednostavno želi da napiše zaista dobru priču.K. Matović
Umjetnost (dez)informisanja
● Smatrate li da ovako alijeniran društveni sistem, počiva samo na ovom mehanizmu kontrole?
– Ne. Književno djelo mora da ima fokus, sama priroda pripovijedanja (možda najefektivnijem obliku ljudske misli) nalaže takav zahtjev. Mislim da je zasipanje informacijama postalo umjetnost samo po sebi: umjetnost dezinformisanja i zavođenja na pogrešan put. Dani kontrolisanja informacija u starom smislu – spriječiti ljude da do njih dođu – su prošlost. Novi trik sastoji se u stalnom zasipanju svježim podacima i u naglašavanju onog nebitnog. Svakog dana kada čujete neke vijesti, recimo o Turskoj, čućete deset puta više vijesti o svađi Kanjea Vesta i neke druge pop zvezde oko neke haljine.