Priredio:MILADIN VELjKOVIĆ
U svom komentaru nacionalističkog udara pod parolom „liberalizam” piše i admiral Branko Mamula u svojim memoarima:
„Prodorom liberalizma u Armiji, rukovodili su generali Rukavina i Oreščanin. Uz svo uvažavanje generala Oreščanina kao istaknutog intelektualca iz generacije ratnih kadrova, on nije shvaćao kamo se zaputio Rukavina, a ovaj je bio hrvatski nacionalist. Oreščanin je, zajedno sa grupom bivših komesara, trebao Rukavini samo u periodu prvog udara na Armiju. Njegovi će saveznici kasnije postati sasvim drugi generali. Većina njih će svoja prava lica otkriti 1971. g. za vrijeme hrvatskog nacionalizma i bit će uklonjeni iz Armije. Nažalost, ne svi! Nakon svega Rukavina je morao otići iz Armije. Htjelo se da to bude bez svađe, pa je na odlasku unaprijeđen u čin generala armije. Vojska se oporavila, ali i ne izliječila od liberalizma. Bilo je dovedeno u pitanje jedinstvo oružanih snaga. General Ljubičić se nalazio na pola puta između dviju grupacija generala. Maršal je osjećao, a bio je obaviješten, da pokraj generala Branka Borojevića, predsjednika SKJ u Armiji i generala Ivana Dolničara, pomoćnika za političko pravni sektor, Ljubičić neće biti u stanju osigurati jedinstveno ponašanje rukovodećeg kadra u JNA. Bio je to razlog da (maršal) uputi pismo Saveznom sekretaru za narodnu odbranu u kojemu je decidirano izložio kakvu armiju želi: armiju sa punim hijerarhijskim odnosima, s disciplinom i sa starješinama kvalificiranim i odgovornim za svoj posao. Demokratizaciji odnosa dao je značajno mjesto – u međuljudskim odnosima, traganju za najboljim rješenjima razvoja i izgradnje armije i donošenju najkrupnijih odluka. Dobra ravnoteža između konstante vojnog sistema i novoga što je dolazilo.”
U tom turbulentnom vremenu vojni vrh, posebno politička uprava i Sekretarijat Konferencije SK u JNA aktivno su bili uključeni u rasprave o ustavnim promjenama, posebno oko definisanja položaja JNA, TO, prava i dužnosti republika u tom okviru. Prateći zapisnike sa tih rasprava, uočavamo istu mjeru oportunizma i nezamjeranja za inicijative koje su dolazile spolja. Bilo je razumnih prigovora o mogućim praktičnim posljedicama pojedinih rješenja, ali se olako prelazilo preko toga uz ogradu da će kasnija zakonska rješenja to pojasniti i detaljno regulisati.
Ovaj period kao da se završava trećim izborom generala Nikole Ljubičića za državnog sekretara koji je popratila Titova upornost da njegov odani ministar ostane („ne dam ja Nikolu, on je meni dobar”) i afera sa izmišljenim pučem generala Đoka Jovanića i njegovim otklanjanjem i stavljanjem u penziju. Jovanić je bio prvi podsekretar zadužen za političko-pravni sektor, bezbjednost i personalnu politiku.
Josip Broz je u izborima generala Ljubičića učinio niz presedana. Prvo je, u pripremi smjene Gošnjaka, u posljednji trenutak odustao od predloga koji je prošao sve konsultacije da se na položaj ministra imenuje general Bogdan Oreščanin. Poslije ove afere, Oreščanin je izašao iz vojske. Prema nekim izvorima, u pozadini je bio sukob oko razvoja koncepcije odbrane čiji je izraz trebalo da bude i novi zakon o odbrani. Pripreme za njegovo donošenje trajale su četiri godine. Podijeljenost je postojala u DSNO-u i u Vojnom savjetu (čijem radu prisustvuje i Tito). Na jednoj strani bili su oni koji su se zalagali za tezu o Armiji kao jedinom faktoru odbrane (među njima Gošnjak), dok su drugi bili za širu koncepciju ONO i planove odbrane na svim stranama podjednako i prema istoku i prema zapadu. General Šumonja nam je svjedočio da je kombinaciju pokvario Vladimir Bakarić, upozaravajući Tita da Oreščanin nije pogodan ukoliko misli da popravlja odnose sa SSSR-om.
Potom, prilikom reizbora Ljubičića, politička delegacija Srbije dala je pristanak na Titovo insistiranje, ali uz uslov da Tito u javnosti saopšti da je to njegov izbor i da Srbija nije tražila mjesto ministra, čime bi se izbjegli dalji nesporazumi u zaoštrenoj situaciji 1971. godine.
Začeci afere sa generalom Jovanićem izgleda da su u uplitanju nekolicine političkih funkcionera (Jure Bilić, Stane Dolanc). Prema Jovanićevoj verziji, u to vrijeme trebalo je da se odredi nova ličnost za saveznog sekretara.
„Ljubičić je trebao da odsustvuje mjesec dana zbog posjete Kanadi i Kubi. Prije polaska rekao mi je da pripremim neke predloge. Uz to mi je dodao da je on razgovarao sa Titom i da bi možda trebalo da na dužnost saveznog sekretara dođe Slovenac, ili da imam u vidu i druge kombinacije. Tog zadatka sam se prihvatio. Uostalom, to mi je bila i dužnost. U tim razmišljanjima, došao sam do jedne prepreke: ako za položaj saveznog sekretara (...) dođe Slovenac, šta ćemo sa Potočarom,koji je tada bio načelnik Generalštaba. Ne mogu dva slovenačka generala biti istovremeno na najvišim dužnostima u našoj zemlji”.(NASTAVIĆE SE)