Priredio:MILADIN VELjKOVIĆ
Isti izvještaj ipak referiše da je iz karlovačkog garnizona postavljeno pitanje, u vezi sa predlozima promjene Ustava, kako će se republike dogovarati kada postoji pravo veta i šta će biti sa Srbijom kada pokrajine imaju direktno svoje predstavnike u predsjedništvu i neće li Srbija sa svojih sedam predstavnika biti u povoljnijem položaju od ostalih republika. Zabrinuti za sudbinu međunacionalnih odnosa i zemlje u cjelini, pojedini generali porijeklom iz Krajine počinju na aktivima da nazivaju imenom pojave na terenu. Međutim, trojici najistaknutijih kritičara iz Komande V armije pred manevar „Sloboda ‘71” priprema se penzionisanje ili premještaj (generali D. Pajić, B. Kresojević, S. Livada). Prozivaju se i penzionisani generali, koji će u žargonu Maspoka biti nazivani „emisari” koji odlaze u narod. Aludirajući na tu pojavu, admiral Jerković je na manevru „Sloboda” upitao Tripala da li smije otići da posjeti brata (u Slavoniji), a da ga zbog toga ne nazovu i optuže da je „emisar”. Da je u vrhu političke uprave vladao oportunizam i da se čak i u organizaciji SK u SSNO-u nije povoljno ocjenjivala kritika i zabrinutost za stanje u Hrvatskoj i BiH, svjedoči izvještaj sa njene konferencije od 4. septembra 1971. Sekretar pokušava da razloge zabrinutosti objasni time što je veliki broj zaposlenih u SSNO-u iz tih krajeva, te da tome doprinosi pisanje štampe i medija, a i politička klima u Beogradu prije 17. sjednice predsjedništva. Lideri iz Hrvatske zaista su se bojali uticaja generala i njihovog nezadovoljstva i poslije sloma „Proljeća”, ostaviće u memoarima mišljenje da su im oni došli glave. Tek kada je Tito promijenio držanje, promijenio je stav i Ljubičić, a potom i Jovanić. Od mladih hrvatskih lidera distancirao se u tim momentima i Bakarić. Postoji kazivanje da je na Tita konačno uticao referat generala Branka Borojevića, predsjednika Organizaije SK u JNA.
U analizama zapadnih službi posebna pažnja bila je posvećena odnosu prema JNA u Hrvatskoj. Kaže se da je brza i nedovoljno promišljena odluka da se ide na formiranje teritorijalne odbrane primarno došla od rukovodstva hrvatskog SK i hrvatskih generala. Notira se da je hrvatski premijer (Savka Dapčević Kučar – prim. M. Bjelajac) krajem 1967. godine izokola postavila zahtjev za teritorijalnom milicijom. Godinu ranije, general Ivan Rukavina, tada komandant armijske oblasti u Zagrebu, dao je u tom smislu saopštenje za javnost. „Prema informisanom izvoru”, Rukavina je postavio platformu za debatu među vojnom i političkom elitom o samoj suštini odbrambenog sistema. Notira se da je general-pukovnik Ante Banina (Hrvat – prim. M. Bjelajac) prvi reagovao protiv, dajući protivpredlog „dinamične odbrane”, više konvencionalne. U svakom slučaju, događaji u Čehoslovačkoj uticali su da se okonča debata tako što je prihvaćena koncepcija opštenarodne odbrane.
U istim analizama konstatuje se da je tokom Maspoka bar dio tadašnjeg rukovodstva SKH zauzeo šovinistički, antisrpski ton. Rastući hrvatski nacionalistički pokret tražio je, pored ostalog, veće prerogative za Hrvate u poslovima odbrane. Hrvatski lideri su bili zabrinuti zbog još uvijek srpske dominacije u jedinicama JNA na području republike. U njihovim očima ta situacija se pogoršavala, posebno nakon smjenjivanja generala Ivana Rukavine 1967. Ekstremni hrvatski nacionalisti tražili su hrvatsku armiju. Hrvatski lideri su, navodi se, takođe bili zabrinuti zbog mogućih negativnih uticaja na politiku u Hrvatskoj od strane „konzervativnih” penzionisanih generala. Na tom pitanju oni su dobili Titovu podršku, pa je sam imenovao generala Miloja Milojevića, Rada Hamovića, kao „više drugih”. Uprkos Titovoj podršci hrvatskom rukovodstvu i kritici „konzervativnih” generala, oni su nastavili sa svojim otporom, kao generali Nikola Vidović, Josip Antolković (Hrvat – prim. M. Bjelajac) i Rade Bulat (penzionisan 1970). Njima se pridružio još aktivni general Radojica Nenezić. Ti generali djelovali su uz podršku ili kroz organizacije SUBNOR-a. Zapadni analitičari ovdje primjećuju da je dolazilo do podjela na etničkoj osnovi, mada ne isključivo.
U ovim analizama ne pominje se jako jugoslovensko djelovanje dvojice istaknutih hrvatskih generala (admirala) Viktora Bubnja i Mate Jerkovića. Ali su kao istaknuto prohrvatski evidentirani Janko Bobetko, kandidat za komandanta armije u Zagrebu, general Vlado Mutak i komandant Teritorijalne odbrane Hrvatske Srećko Manola.
Svekolika refleksija tih događaja na JNA, posebno uočena podložnost oficirskog kora lokalnim medijima, podstakla je Sekretarijat komiteta Konferencije SK u JNA da odluči da sačini za Predsjedništvo SKJ jedan materijal o međunacionalnim odnosima i uticaju sredstava masovnih komunikacija na JNA i bezbjednost zemlje. Bilo je to vrijeme kada se uz nacionalizam govorilo i o liberalizmu i birokratsko-tehnokratskim tendencijama.(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.