Piše: Magda Peternek
Još nisam srela nekoga ko je uspio da pobjegne od sebe, a da nije (opet) nabas’o na sebe. Naravno da ga neću ni sresti, jer je to prosto nemoguće. Mnogi su probali, ali uzalud. Ma ni makac! Okreni- obrni-jok. Krenu lijevo, pa malo desno, džaba, izlaze opet na istu „ulicu’’. Svi pokušaji da se zavara trag, da se šmugne i utekne svome jedinom ja samo su promašene „investicije’’. Svi smo, vjerovatno, bili barem jednom u takvoj situaciji. Probali, pa udarili glavom o zid (čitaj o svoju glavu). E, sad ima onih koji se na vrijeme zaustave, ustuknu, koji shvate da od te bježanije nema ni leba, ni vajde. Takvi su, doduše, rijetki, kao i štošta pozitivno što je u manjini. U pogolemoj većini su ovi što jurcaju non –stop, želeći sebi da ugledaju leđa. Oni koji sebe ne mogu očima da vide. Ne odustaju, tražeći „spas’’ u nekom drugom- i tijelu i duši. Poznajem mnoge takve „maratonce’’, i kada prođu kraj mene ne poželim im sreću. Ne zato što im ne želim dobro, već naprotiv, što znam da se sreća ne srijeće na tom putu. Jednu takvu „maratonku’’ koja godinama trči ovu uzaludnu trku poznajem malo bolje, pa evo prilike da ako se zaustavi (mada čisto sumnjam) obrati pažnju na ove moje dobronamjerne i opominjujuće riječi.
Dakle, trkačice besmisla, moraš da znaš ovo- što je čovjek otuđeniji od svoje prirode, to po pravilu manje može zadovoljiti svoje potrebe i tako naći opuštanje i pogodnosti. Čovjek koji pokušava da bježi od sebe je permanentno pod stresom, svakako je više nervozan nego opušten, više mrzovoljan nego zadovoljan, više depresivan nego radostan. Čovjekova priroda ne može podnijeti trajnu napetost i nepogodnost i zato njegov organizam nalazi izlaz u izopačenju sopstvenih emocija i osjećanja. A, ti draga moja trkačice besmisla, upravo sve to jesi.
Čovjek misli kako osjeća, osjeća kako živi, a živi kako misli. S obzirom na to da čovjek upravlja svojim mislima pomoću znanja i da misli odražavaju potrebe i tako usmjeravaju i djelovanje, čovjek sam snosi odgovornost za ostvarenje svojih ciljeva. Ovo bi trebalo da se dobro „pritvrdi’’ prije nego što se krene u ovaj već unaprijed izgubljeni pohod. A, ti si, trkačice, baš tamo „zapucala’’.
Ukoliko čovjek ne prihvati sopstvenu nemoć tamo gde je objektivno ne može preovladati, tada formira veće potrebe od svojih mogućnosti da ih realizuje. Postaje apsolutno nedokazan, dezorjentisan ili, još gore, zarobljen u krugu iluzija. A, ti se baš u tom krugu vrtiš, trkačice besmislenih ciljeva.
Ukoliko čovjek svojom subjektivnom vizijom precjenjuje svoju moć, tada pokušava da nađe izlaz iz nepovoljnosti, kao i prividno opuštanje od napetosti, u destruktivnom odnosu prema prirodi. Nikada čovjek nije toliko destruktivan kao kada je povrijeđena njegova narcisoidnost, njegova lažna ljudska veličina. O, kako je tek tada agresivan, i kako je tek tada besomučano sujetan. Tada se ne može pobjeći nigdje, a kamoli od sebe. A, ti ugnjetavaš svoju dušu, radeći upravo to. Nema tu sreće, trkačice kukavičjih staza. Nema tu ni cilja, jer ne može biti ni pobjednika.
Ukoliko čovjek svoje greške ne priznaje, ako ih uporno „prišiva’’ drugima, ako ih, što je još gore, kamuflira u svoje uspjehe, kad-tad će izaći na vidjelo nešto što se zove- frustracija. A gdje će takav čovjek, nego u bježaniju od sebe. Kojim putem, ovog puta? E, pa, trkačice-pobeguljo, putem od koga te odvraćam dugo, dugo. Putem besramnog gaženja preko drugih. Ne može se, ne smije se tako nikuda, pogotovo ako sebe nemaš u sebi. A, ti nemaš odavno ni sebe, niti ikoga oko sebe. Ono što te godinama okružuje jeste tvoj kukavičluk i strah da se suočiš sa sobom. Da se „pobatrgaš’’ sa životom, s problemima, da zakoračiš i ostaneš u suštini svog bića. Ono što te dugo čini sujetnom i pohlepnom jeste strah od istine, od priznanja riječima- to sam ja. Ali ja koja želim da se mijenjam, da budem bolja. Ali, ti, trkačice, nisi ta koja želi da bude bolja, idući težim putem, već onim koji te čini sve slabijom i udaljenijom od života. Opet bježiš od sebe, opet si u mišjoj rupi svoje svijesti. I znam, trkačice maratonske tuge, da na tom putu srećeš iste takve kao što si ti, misleći da je put pravi i da ćete uskoro stići. „Bodrite’’ jedni druge, ulizujete se, tapšete po ramenima poniznosti, lažno se hrabrite. Nije to pravi put, trkačice-kukavice, jer se saplićete o sopstvenu sjenku, i ne možete uteći njenom neprekidnom tragu.
Zato, ako mislite da stignete u srce svog bića, moraćete nazad, na početak. Moraćete da zakucate na vrata istine, da se pošteno ispričate sa sobom, da iskorijenite svoje zablude i prihvatite sebe objeručke. Da budete to što jeste i da vjerujete da je to pravi put. Ja sam ubijeđena da jeste. I ja i moj bič. Jer, bježanje od sebe je kič.
(Autor je pjesnik)