Priredio:MILADIN VELjKOVIĆ
U toku 60-ih i početkom 70-ih postaje evidentno da u JNA,u njenu partizansku elitu, u većoj mjeri prodire nacionalizam. To stvara zabrinutost kod jugoslovenski orijentisanog kadra. Taj sukob ostaće trajna karakteristika ove armije sve do njenog nestanka 1992. Za života, Tito je u nekoliko navrata oštro reagovao po ovom pitanju uklonivši one za koje je smatrao da su opterećeni nacionalizmom (slučaj generala Milivojevića, hrvatskih generala iz Maspoka).
Treba navesti da je u vojnoj eliti bilo podjela doktrinarnog ili političkog porijekla, ličnih animoziteta i surevnjivosti, sukoba neformalnih grupa, afera koje su zapamćene po imenima pojedinih generala i povremenih čistki. Budući da se radilo o prilično zatvorenoj instituciji, u domaćoj i stranoj javnosti nagađalo se o pozadini i posljedicama.
Tito, koji je neprikosnoveno arbitrirao u pitanjima JNA, nije bio spreman da odustane od jedinstva i dopusti da mu se neko drugi miješa u rukovođenje. Tu je dolazio u sukobe sa najvišim partijskim i političkim rukovodiocima. Izbor ministra vojnog je uvijek bio njegov lični izbor. Međutim, i on je bio nedosljedan u pogledu najviših kadrova.
Sa generalom Gošnjakom je dobro sarađivao, posebno u suprotstavljanju pokušajima uvođenja ‘’samoupravljanja’’ u JNA, kao i ranijem ukidanju položaja komesara i njihovoj dominaciji nad komandnom strukturom. Kao ilustraciju navodimo zapažanje generala Ivana Gošnjaka da je posljednjih godina njegove aktivne službe tema samoupravljanja postajala predmet radova naučnih radnika, pravnika, filozofa, ekonomista i marksističkih teoretičara, te da je JNA, koja nije živjela van društva, počela da osjeća te razne političke vjetrove: ‘’Počelo se razmišljati i o samoupravljanju u Armiji. Kod mene je došlo desetak generala, uglavnom Crnogoraca, na čelu sa Milinkom Đurovićem i Milijom Stanišićem. Oni su htjeli da se razjasnimo oko komandovanja u Armiji i da pronađemo neku vrstu samoupravnih principa oko ovog pitanja. Tih dana bio sam u stalnom kontaktu sa Titom. Kada sam mu prenio ‘samoupravljačke’ zahtjeve generala, odmah je rekao: ‘Ako budu i dalje insistirali na tome, mogu odmah da ostave uniforme i uzmu civilna odijela, pa pravo u fabrike da pomognu samoupravljanje’.’’ ‘’Pokušao sam, svjedoči Gošnjak, na sve moguće načine da im objasnim da komandovanje ne može da čeka na odluke nekih ‘radničkih’ savjeta, da postoji štab, komandant jedinice, planiranje, operativne zamisli, nužnost određene konspiracije, vrhovna komanda... Nijesam ih uspio ubijediti. Tada sam postupio po naređenju Josipa Broza i rekao im da imaju sat vremena da promijene odluke... Svi su, naravno, ‘promijenili’ svoja mišljenja’’.
Brionski plenum će proizvesti trenutne, ali i dugoročne efekte na JNA. Njegova priprema koja je trajala nekoliko godina bila je plod unutarpartijskih sukoba oko daljeg pravca razvoja Jugoslavije. Snage koje su ostale u manjini na martovskoj sjednici Politbiroa 1962. godine uspjele su, postepeno, da izoluju protivnike svoje politike namještajući svoje ljude na osjetljive položaje u JNA, Saveznom MUP-u i Ministarstvu inostranih poslova.
Uoči Brionskog plenuma, u dva navrata, u maju i junu 1966, Tito je prvi put natuknuo Gošnjaku mogućnost da bude zamijenjen na položaju ministra odbrane, a da zadrži položaj zamjenika vrhovnog komandanta.
Na ponudu Gošnjaka da kao rješenje bude formiran Savjet u koji bi se povukli stari kadrovi kao Bevc, Marko, Tempo i on – Gošnjak, Tito je reagovao nervozno. Gošnjak kazuje da mu je bilo jasno da Josip Broz ne želi da ima pored sebe saradnika, naročito onog koji je zadužen za Jugoslovensku armiju, koji ni poslije dva duga i iscrpna razgovora ne prihvata njegov stav, i to o takvom pitanju kakvo je smjenjivanje Aleksandra Rankovića. ‘’Od tog trenutka bio sam okupiran idejom da će i mom odlasku iz Armije prethoditi neki plenum, diskusije, izjašnjavanja, komisije, istrage, traženja nekakvih grešaka i krivnji.”
Zbog otpora smjeni Rankovića, Tito je napustio Gošnjaka i zamijenio ga novim ministrom (1967). Sve je praćeno manjim ili većim čistkama generala (samo u toku 1968. uklonjeno je 38 generala i 2.400 oficira). Ipak, kako tvrde savremenici, a što potvrđuje magnetogram sjednice Opunomoćstva CK za JNA 23. septembra 1966, general Jefto Šašić, pomoćnik ministra za političko-bezbjednosno-kadrovski sektor, uspio je da sačuva KOS od čistki i organizacionog rasturanja.
(NASTAVIĆE SE)