Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Izjutra 1. februara 2000. godine Putin je sa suprugom bio kod prvog predsjednika Rusije i čestitao mu rođendan. Zadržali su se kod njega oko sat vremena. Jeljcinov život se polako sređivao, on je počeo da dobija redovno izvještaje raznih službi iz Kremlja, kao i podatke socioloških anketa. Dobijao je i izvode iz dnevne štampe i informativne izvještaje. On je odlučio da se povuče iz javnog i političkog života, odbio je sve predloge koji imaju veze sa držanjem predavanja ili formiranja nekakvih fondova sličnih „Fondu Gorbačova”. Ali on nije mogao i, jednostavno, nije htio da vodi život običnog penzionera, tj. da se bavi povrtarstvom i vodi unuke u šetnju i sa njima razgovara.
Jeljcin je ovako definisao svoju ulogu i poziciju: „Ja odgovaram za sve kadrove, koje sam stvorio i sa kojima sam radio, odgovoran sam za sve što se prethodno dešavalo. Ne samo kao predsjednik, već kao čovjek nosim odgovornost za tu politiku i taj put kojim je prošla Rusija. Svako, uključujući i novog predsjednika, može doći kod mene da me pita za mišljenje i da mi postavi bilo kakvo osjetljivo pitanje. I ja sam obavezan da odgovorim na njega, ne pretendujući da to mora da bude istina. Ja moram da stišam u sebi višegodišnja razmišljanja, dok sam bio rukovodilac i da postanem dragocjen i važan sagovornik za sve ljude, kojega će cijeniti. Ali, u pravom smislu sagovornik! A to je ,u stvari, veoma velika i ozbiljna misija”.
Kod Jeljcina su dolazili mnogi: Mihail Kasjanov, Igor Sergejev, Vladimir Rušajlo, Sergej Šojgu, Anatolij Kvašnjin, Konstatin Tockij i dr. Od prestavnika intelektualaca bili su Galjina Volček i Ernst Neizvestnij. Putin je dolazio kod Jeljcina dva puta mjesečno, i to izjutra. Njihove vile u predgrađu su bile dosta blizu. Osim toga oni su dosta često razgovarali telefonom.
Krajem marta 2000. godine Vladimir Putin je pobijedio na predsjedničkim izborima već u prvom krugu. To je bio veliki uspjeh i za Putina i za Jeljcina, a Jeljcin mu je iskreno čestitao na tom uspjehu. Tačno je da je Jeljcin podigao dosta visoko Putina i to mu je dalo veliku prednost u odnosu na protivnike. Putin je došao na vlast po volji i uz saglasnost „porodice”, ali to nije bila samo prednost, već i veliko opterećenje. Trebalo je biti dobro pametan, imati jaku volju i biti snalažljiv, a takođe i veoma hrabar, da od prvog dana boravka u Kremlju ne izgubi svoje JA, a već za nekoliko mjeseci da se oslobodi imidža miljenika „porodice” i dobije povjerenje i podršku građana u zemlji. Boris Jeljcin je uzeo učešća u pravljenju scenarija inauguracije, koja je planirana za 7. maj 2000. godine. Odlučeno je da se ona ne održi u kongresnoj dvorani u Kremlju, gdje su organizovane prethodne inauguracije Gorbačova i Jeljcina, nego u Andrejevskoj dvorani Velikog kremljovskog dvorca, koji je nadavno u potpunosti restauriran. Ovdje su, u Georgijevskoj, Andrejevskoj i Aleksandrovskoj dvorani, krunisali ruske careve. Trebalo je čak uvježbati i to da, na mjesto budućih zvanica, izvrše postrojavanje vojnika duž svečane staze.
Boris Jeljcin nije bio samo prisutan 7. maja 2000. godine na svečanom proglašenju Vladimira Putina za predsjednika Rusije i nije samo održao govor tim povodom. On je uručio Putinu posebnu predsjedničku „Krunu”, koja je oblikovana i napravljena na predlog i uz nadzor Jeljcina lično, a koja liči na kraljevsku ili carsku krunu.
Ovlašćenja predsjednika Ruske Federacije su veoma velika, ona su veća od ovlašćenja američkog ili francuskog predsjednika, pa su i oponenti i pristalice sa razlogom Jeljcina zvali „carem”, „jedinim carem u Kremlju” ili „kremljovskim monarhom”. Boris Njemcov je često govorio i pisao o Jeljcinu kao „dobrom ruskom caru”. Nesporna je autoritarnost pozicije ruskog predsjednika, koja je ustavno ozakonjena 1993. godine i koja, u suštini, ograničava prava i mogućnosti drugih grana vlasti. Boris Jeljcin je želio da nekako naglasi taj visoki položaj predsjednika države. Predsjednička „Kruna” u Rusiji je ,u stvari, masivni zlatni lanac, koji međusobno povezuje oko 40 zlatnih pločica, koje su ukrašene dragim kamenjem i na kojima je sa naličja jedne pločice ugravirano ime aktuelnog predsjednika. Na prve dvije pločice ugravirano je ime Borisa Jeljcina, a sada je i na trećoj ugravirano ime Putina. Takvih zlatnih pločica na predsjedničkoj „Kruni” ima još za narednih 150 godina.
U svojim memoarima, govoreći o pobjedi Vladimira Putina na izborima u martu 2000. godine, Boris Jeljcin je naglasio da je sada novi predsjednik „apsolutno sloboda u svemu”; i u izboru prioriteta, i u biranju ekonomske koncepcije, i u izboru saradnika za svoj tim. Ali to nije baš tako, mnoge obaveze drugog predsjednika prema prvom su i dalje bile na snazi. To je u neku ruku bilo pravedno. Voditi izbornu kampanju, a istovremeno biti na mjestu premijera i vršioca dužnosti predsjednika je mnogo lakše nego imati neke druge pozicije. „Treba otvoreno reći, priznao je Putin, da me je Jeljcin favorizovao u predsjedničkoj kampanji”.
(Nastaviće se)