Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Očito je da je i Boris Jeljcin prihvatio dosta obaveza. Obećao je da neće javno kritikovati svog naslednika. Ali, ni Putin nije mogao da kritikuje prvog predsjednika Rusije i njegovo ustrojstvo države, koje je on stvorio. Jeljcin je mogao mirno da ide na odmor, a da se ne plaši tajnog referata, sličnog Hruščovljevom, koji je podnesen na XX kongresu KPSS 1956. godine, kada je osuđen Staljinov zločin i srušen kult ličnost. Jeljcin nije želio da se nađe ni u takvoj poziciji, u kakvoj se našao i Nikita Hruščov, poslije prinudne ostavke u oktobru 1964. godine.
Nesporno je da je Putin pristao da ne mijenja Ustav Ruske Federacije. U tom slučaju je sasvim jasno da će novi predsjednik moći da ostane na ovom mjestu najviše dva mandata, naravno, ako uspije da obezbijedi sebi drugi mandat. U oblasti ekonomije i u unutrašnjoj politici nije bilo potrebe da se utvrđuju nekakve obaveze, jer je Putin lično smatrao da je nedopustivo vršiti provjeru izvršene privatizacije, koja je provedena 90-ih godina, bez obzira na propuste i njenu nesumnjivu nepravilnost. Niko od bliskih Putinovih liberalnih ekonomista nije čak ni pominjao to pitanje. Mnogi od tih ekonomista i administrativaca i ranije su zajedno radili sa Anatolijem Sobačkom i V. Putinom u Sankt Peterburgu i provodili privatizaciju u tom gradu, prema uputstvima Anatolija Čubajsa. I u vladinoj i u predsjedničkoj administraciji nastavili su da rade na svim važnim mjestima ekonomisti, koji su postavljeni još u vrijeme Jegora Gajdara i Viktora Černomirdina. Odstranjene su samo omražene ili pretenciozne ličnosti. Raspoređivanje A. Čubajsa na novo radno mjesto predsjednika Upravnog odbora RAO „ JES“ takođe je, najvjerovatnije, dio dogovora Jeljcina i Putina.
Kad je u pitanju Boris Berezovski, Jeljcin nije dogovorio nikakve povlastice, niti privilegije za njega. Sudeći prema svim naznakama, zahtjevi tog „oligarha“ odavno su već opterećivali i Jeljcina lično. Jeljcin je jednom i rekao o tome u jednom od svojih prvih velikih intervjua za ruske medije: „Sve u svemu, Berezovski je pravio više štete, nego koristi. On nije radio, već je smetao. Zato je Putin dobro uradio što je zauzeo tako oštar stav prema Berezovskom i drugim takozvanim oligarsima. Ja sam podržao u tome Vladimira Vladimiroviča“. U „takozvane oligahe“ Jeljcin je bezuslovno svrstavao i Vladimira Gusinjskog, koji je uvijek bio prije protivnik, nego saveznik prvog predsjednika Rusije.
Boris Jeljcin je napustio Kremlj 31. decembra oko jedan sat po podne, obrativši se prisutnima i Putinu, koji ga je ispraćao, sa riječima: „Čuvajte Rusiju.“ Još u putu prema dači, zazvonio je telefon. To je bio predsjednik SAD-a Bil Klinton, primijetno uznemiren neočekivanim obrtima u Kremlju. U Vašingtonu je bila još noć, ali Klinton nije htio da čeka svanuće. Međutim, Jeljcin nije želio da razgovara i zamolio je američkog predsjednika da ga pozove kasnije, tj. oko 17 časova. Ranije nikada nije dozvoljavao sebi tako nešto. Poziva je bilo mnogo i po dolasku u „Gorki-9“. Ali, Jeljcin nije želio ni sa kim da razgovara. On je legao da spava i zamolio da ga ne bude bar dva sata.
Kako je već poznato, Vladimir Putin je proveo novogodišnju noć u Čečeniji – u Gudermesu. Ali, već 1.j anuara 2000. godine Jeljcin je pozvao Putina i njegovu suprugu Ljudmilu u svoju rezidenciju na peljmene (vrsta jela). Na pomalo zakašnjeli doček Nove godine, Boris Jeljcin je takođe pozvao ministra odbrane maršala Igora Sergejeva i šefa svoga kabineta Aleksandra Vološina sa ženama. Tu se razgovaralo i nazdravljalo prazniku, ali bilo je i drugih zdravica. Gosti su se razišli tek poslije ponoći.
Sledećeg dana Boris Jeljcin odletio je za Izrael u Vitlejem na proslavu 2000 godina hrišćanstva. Primili su ga kao aktuelnog predsjednika države. Kad se vratio u Moskvu, Jeljcin je zajedno sa suprugom i kćerkom Tatjanom otišao u Baljšoj teatar na uručivanje godišnje nagrade „Trijumf“. On se nervirao i plašio negativne reakcije prisutnih. Ali, njegovo pojavljivanje u loži je pozdravljeno aplauzima. Jeljcin je bio zaprepašćen i potresen, mada se većina ljudi iskreno radovala što je već jednom otišao i većina prisutnih je pozdravila njegovu ostavku.
U svojim memoarima, Boris Jeljcin je otvoreno govorio da je u prvim sedmicama, nakon podnošenja ostavke, osjetio prazninu, usamljenost, pa čak i tugu. Na njegovom pisaćem stolu nije bilo ničega i nije morao da potpisuje nikakva dokumenta. Sjeća se i jutra 9. januara 2000. godine, kad je u svom kabinetu prišao stolu i podigao sa pulta telefonsku slušalicu za specijalne veze. Nije bilo nikakvog signala. Predsjednikov telefon nije radio. Jeljcin je bio uznemiren i nerevozan. On nije imao nikakve potrebe da dalje ostane u kabinetu i izašao je u salu za prijeme. Moguće je da se tog momenta sjetio Mihaila Gorbačova, kada je ostao bez telefonskih veza u Forosu. U ovom slučaju to je bio tehnički zastoj u sistemu specijalnih veza, jer su ih premještali u kabinet novog predsjednika države. Takve šifre i veze je mogao da koristi samo jedan čovjek – aktuelni predsjednik.
Ispred svog 69-og rođendana krajem januara, prvi put nakon podnošenja ostavke, Boris Jeljcin je odlučio da ode u Kremlj, jer je bio zakazan susret sa novinarima „zaduženim“ za predsjednike. Poslije obostranog pozdravljanja i razmjene poklona, Jeljcin je svratio u kabinet kod Vladimira Putina. „Mogu li da sjednem u predsjedničku fotelju?“ – pitao je prvi predsjednik svoga naslednika. U njemu se još uvijek nije stišala jaka želja za vlašću.
(NASTAVIćE SE)