Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
U prvim mjesecima 2004. godine u Rusiji su se događale velike i značajne promjene, međutim, te promjene nijesu uvijek vodile napretku. Stanje u zemlji i raspored političkih snaga su se bitno promijenili, uključujući u to pojačavanje terorističkih napada i pritiske na Rusiju. Novi politički mandat , koji će se završiti tek 2OO8.godine , nesumnjivo, biće u većini nastavak političkog mandata od 1999. – 2OO3.godine. Ali , sada su u igri nove okolnosti i veoma važni novi faktori , koji zahtijevaju pažljivu procjenu i analizu. Istoričarima je poznato da se važni politički događaji ne dešavaju na otvorenoj političkoj sceni , već u takvim krugovima vlasti , o kojima se može govoriti samo kad prođe to vrijeme , oslanjajući se pri tome , ne samo na prave činjenice i odgovarajuće iskaze učesnika događaja, već i na pretpostavke.
Pojačavanje spoljašnjih prijetnji i slabljenje međunarodnog položaja Rusije poklopili su se sa nizom važnih promjena , koje su se odnosile lično na Vladimira Vladimiroviča Putina kao predsjednika Ruske Federacije. Nije stvar samo u tome što je on pobijedio na drugim predsjedničkim izborima sa mnogo boljim rezultatom , nego na prvim, već se , po mom ubjeđenju , desio zaokret u 2OO4.godini i Vladimir Putin se oslobodio onih političkih, moralnih, kadrovskih i drugih obaveza, koje je on , očigledno, morao da izvršava od 1999.godine prema prvom predsjedniku Rusije Borisu Jeljcinu. V. Putin, kao predsjednik koji ga je naslijedio i kao oficir , nije mogao , a da ne ispuni data obećanja.
Vladimir Putin nije došao na vlast putem revolucije ili vojnim udarom , niti poslije javne dugotrajne političke borbe, kako to biva u SAD-u ili Francuskoj , kad se biraju novi predsjednici. V. Putin se pojavio na javnoj političkoj sceni, tek kad ga je Boris Jeljcin imenovao za novog predsjednika ruske Vlade i promovisao u svog nasljednika na mjesto predsjednika države. Još u proljeće 1999.godine dok je bio na dužnosti direktora FSB (Federalne službe bezbjednosti), Vladimir Putin je imenovan i za sekretara Savjeta bezbjednosti Ruske Federacije i malo ko je poznavao tog čovjeka , zato niko nije ni pokušavao da procjenjuje njegov „ politički rejting“. Najviše izgleda za to mjesto su imali tada: J. Primakov, J. Luškov i G. Zjuganov. U to vrijeme V. Putin nije bio poznat političar i nije razmišljao o mjestu premijera , a još manje o mjestu predsjednika države. Čak i da je imao tada političkih ambicija, on nije imao nikakvih šansi da pobijedi na izborima na nacionalnom nivou , jer je bio skoro nepoznat i morao je da počne sa mnogo niže stepenice. Putin je postao „ pogodan za izbor“ tek tada , kada se Boris Jeljcin našao u kritičnoj situaciji i imenovao ga za predsjednika Vlade , davši mu posebna ovlašćenja. Putin je dobio mogućnost da se istakne. Boris Jeljcin je davao takve mogućnosti Borisu Njemcovu i Anatoliju Čubajsu 1997, Sergeju Kirijenku 1998. i Sergeju Stepašinu 1999. godine. Ali ovi političari nijesu opravdali Jeljcinova nadanja i dok su se nalazili na najvišim funkcijama , popularnost im je stalno padala, umjesto da je podižu na potreban nivo. Za razliku od njih , Putin je pravovremeno izvršavao sve povjerene mu obaveze sa najvećim stepenom uspješnosti i krajnje efektno i zahvaljujući svojim rezultatima , veoma brzo postao najpopularniji političar u Rusiji. Uz to ,obzirom da je bio Jeljcinov favorit ,ni sa kim se nije sukobljavao od najbližih njegovih saradnika. U jesen 1998. godine Jevgenij Primakov se takođe istakao kao premijer i stekao veliku popularnost. Bio je veoma uspješan , ali samo u poslu, a ne i u odnosima sa „ porodicom“ i Jeljcinom lično. Odlučno je odbio i Jeljcinov pokušaj da razgovara sa njim o mogućnosti prihvatanja i dolaska na mjesto budućeg predsjednika. „Za taj razgovor ja nijesam spreman i zato ne želim da razgovaram o tome“- odgovorio mu je Jevgenij Maksimovič.
U avgustu 1999. godine Vladimir Putin nije imao ništa protiv predloga Borisa Jeljcina da bude njegov nasljednik , ali se prema tom predlogu nije ponio sasvim ozbiljno. Naredni izbori za predsjednika Ruske Federacije su trebali da se održe tek u junu 2000.godine
Pitanja prijevremenog davanja ovlašćenja i imenovanje za v.d. predsjednika Rusije Vladimira Putina od strane Jeljcina bila su predmet njihovog višečasovnog razgovora 14.decembra 1999. godine. Kada je sa mukom dobijen Putinov pristanak, dva lidara su dogovorila i utvrdila međusobne uslove i obaveze , uključujući u to i Jeljcinove najbliže saradnike , kao i sudbinu svih glavnih ličnosti ruskog političkog života. To što je Boris Jeljcin prenosio na nasljednika velika ovlašćenja i skoro neograničenu vlast , kao i ogromnu imovinu, a takođe štabove i kadrove svih glavnih ustanova u državi , ne može se nazvati dogovorom , već je to bio važan državni sporazum , o kojem se moralo pregovarati. Takav čin nije mogao da bude obična improvizacija. Neki, koji su sve to pratili, govorili su i pisali još početkom godine da je rezultat dogovora, između B.Jeljcina i V. Putina, mogao da bude pisani dokument, koji bi potpisali još uvijek aktuelni predsjednik i njegov naslednik , a zatim dokument predali na čuvanje Patrijarhu Alekseju II.
(Nastaviće se)