Piše: Čedomir Antić
Svako onaj ko bi dobronamjerno promislio nad srpskim narodom i njegovim zemljama - Srbijom, Srpskom i Crnom Gorom - zaključio bi, koliko god bio lično srećan, dobronamjeran i optimisitičan, da je nad nama neka teška i neprozirna sjenka nesreće.
Lako je za teško stanje pronalaziti objašnjenje u objektivnim okolnostima. Teškoj istoriji, zlovolji silnih i nasilnih, kobnoj sudbini... Kukavički je za sve optuživati uvijek neprosvećenu i lakomislenu narodnu većinu. Bez obzira na sve, krivi su uvijek pojednici, pripadnici političke elite. Da nisu - Sv. Petar i Hitler ili Berk i Tramp, bili bi isto i ne bi bilo od značaja ko je bio kakav i kako je živio - već samo kakav je marketing imao.
Sjećam se kako su dvije političke generacije raskućile ionako skromnu srpsku državu. Jasno da je Slobodan Milošević među našim savremenicima car svih krivaca - ali šta je moglo da se očekuje od srpskih komunista? Tih izdajnika i podlaca, agenata strane države. Kakav je mogao da bude politički potomak manijaka koji su u miru tukli ostarjelog vojvodu srpske vojske Petra Bojovića, strijeljali armijskog generala Dragoljuba Mihailovića, klali glumce, mrcvarili saborce sumnjive zato što peru zube, bez suda masakrirali sedamdeset hiljada građana Srbije među kojima su velika većina bili neprijatelji fašizma...? Onih koji su srpstvu oteli krajiške zemlje, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Kosovo, Metohiju, Makedoniju i Vojvodinu... Milošević je, pored svoje životne i političke partnerke (koja se evo u memoarima divi ljepoti Josipa Broza i tvrdi da bi da nije Gorbačova samoupravljanje prevladalo u Britaniji), u stvari po učinku bio neka vrsta Džordža Vašingtona i Petra Velikog. Da nije bio takav, a imajući u vidu u šta je vjerovao, u čemu je bio utemeljen i ko je zaista bio - lično, porodično i politički - vjerovatno bismo završili kao jadni Jevreji u vrijeme cara Tita.
Znali smo ko je Milošević, iznenađenje je dakle bilo kako smo pored njega takvog i dobro prošli. Iznenađenje koje je bez svake sumnje bilo neprijatno donijela je njegova opozicija. Obje opozicije - ona kreirana 1991. koja je neslavno propala na svim izborima; te ona koju je krivicom svog tiranskog ponašanja ponovo omogućio posle falsifikovanja izbora 1996. godine - na poslijetku su korumpirane.
Neko razumniji, čestitiji i vaspitaniji - nego što je bio pomahnitali Vuk Drašković - svakako bi srušio Miloševićevu tiraniju. Samo da nije bio toliko samoljubiv, sebičan i nestalan. Karikatura Cvijićevog dinarca - za pravdu je bio spreman da pogine, ali je sebe vidio kao mjeru pravde. U ključnim trenucima birao je sebe umjesto Srbije, sopstveni i porodični interes umjesto nacionalnog. Isto je bilo i sa karakterističnim predstavnikom sledeće - generacije 1996. godine, Čedomirom Jovanovićem. Manje razbarušen i izgubljen, diskretniji i maligniji od Draškovića, Jovanović je nepogrešivo bio dalekovid i hrabar u sopstvenu korist. Nije njemu smetao naš vršnjak Marko Milošević zato što je svojim sramotnim, dahijskim ponašanjem brukao i pljačkao srpsku državu, Jovanovića je mučilo što neko drugi umjesto njega živi takav život i koristi tolike javne resurse. Posle je pobjeđivao i gubio izbore - ostao je upamćen po katastrofalnim odlukama: recimo o harmonizaciji ekonomija Srbije i Crne Gore, otimanja mandata poslanicima, vaninstucionalnog i nedemokratskog odlučivanja. Iza njega je ostala jedna zebra - pješački prelaz koju su partijski neprijatelji iscrtali ispred Narodne skupštine pošto kao jedan od petorice prvih ljudi Srbije nije bio u stanju da prizna čak ni da je prekršio saobraćajni propis, pa ni onda kada su ga snimile kamere. Sebe je ispeglao, nabildovao, zube je očešljao, Himalaje osvojio, postao je biznismen koji jedne godine ima 50.000, a druge nekoliko miliona eura... Njemu je dobro išlo u svemu - samo je srpskom narodu za njegova vremena bilo sve gore...
Mi smo u Srbiji makar nešto mijenjali i promijenili. Kako nam je - tako nam je. Vi u Crnoj Gori ništa niste promijenili. Đukanović vlada dijeleći i unesrećujući narod. Ali, da li bi se on tako dugo održao da nije bilo vaših vukova među ljudima i Jovanovića među Čedomirima? Da li su Đukanoviću logičan kraj vladavine, koji svaki demokratski političar duguje naciji kojoj je odan, ukrali razni Kilbarde, Lekići i Danilovići? Opozicionari po muci, ponekad Srbi u ostavci, ljekari koji kancer liječe sokom od narandže, uvjereni da bi od njihove dobrote kanalizacijom moglo poteći mlijeko i da im samo dobar auto i rotaciona svijetla nedostaju da budu vlast i nešto promijene. Đukanoviću su pomogli, narod upropastili. Potrošili su najveće vrijednosti koje mi ljudi imamo - nadu i vrijeme...
Istorija će ih zaboraviti prije nego Đukanović, koji prijatelja nema a onih koji su mu korisni se sjeća taman toliko dugo da ih posle konačno politički rashoduje i bezbjedno ekološki odloži. (Autor je istoričar
i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)