Piše:Marko Kovačević
Prošle nedjelje sam bio u Moskvi na Internacionalnom forumu mladih ,,Dijalog između mladih ljudi Ruske Federacije i zemalja Balkanskog poluostrva’’ u organizaciji Nacionalnog savjeta za mlade Rusije, Rosotrudničestva (Savezne agencije za međunarodnu humanitarnu saradnju), Fonda Gorčakov za javnu diplomatiju uz podršku Federalne agencije za mlade i Balkanskog kluba, a sve pod pokroviteljstvom ruskog Ministarstva inostranih poslova. Taj forum pokazao je svu ozbiljnost ruske državne politike na svim nivoima. Ozbiljan odnos prema budućim generacijama i upućivanje mladih Rusa na to da u budućnosti treba da se posvete zemljama Balkana jasno govori koliko se tamo unaprijed razmišlja u vođenju politike. Pokazana je spremnost da se izađe u susret svakoj omladinskoj inicijativi sa Balkana u uspostavljanju saradnje na raznim nivoima od kulture i razmjene studenata do saradnje u raznim projektima u nevladinom sektoru.
Srbija kao neutralna zemlja koja se nije pridružila sankcijama koje je EU uvela Rusiji i u ovom slučaju ima najbolje pozicije i lako se dalo zaključiti da su i na ovom forumu oni posmatrani kao najznačajniji faktor i najbitniji partner Rusima. Uostalom Rusi iz krajeva van Moskve koji su učestvovali na forumu imali su prijem jedino u srpskoj ambasadi za vrijeme trajanja foruma što će reći da ruska zvanična politika prema mladima iste upućuje na čvršći osjećaj vezanosti prema Srbiji i Srbima, što je izvjesno zalog za budućnost.
Preduslov da država Crna Gora iskoristi moguće benefite saradnje sa Rusijom i na nivou politike prema mladima jeste promjena vlasti koja se pridružila sankcijama ovoj našoj tradicionalno bliskoj zemlji.
Najnovija istraživanja javnog mnjenja u Crnoj Gori pokazuju da skoro 70% građana Crne Gore ne podržava uvođenje sankcija Rusiji, što će reći skoro svo pravoslavno stanovništvo.
Možemo mi sada na apotekarskoj vagi mjeriti naše odnose sa Rusijom kroz istoriju. Ono što zasigurno znamo jeste da nas nikad nisu vojno napali i da su uvijek pomogli u odsudnim momentima. A pomagali su i materijalno i duhovno, novcem i knjigama. Zalivali su ovaj cvijet pravoslavnog srpstva međ’ogromnim otomanskim korovima ovog prostora da bi se iz njegove klice čitav naš narod oslobodio. Postojanje i opstanak Crne Gore ključno je vezano kroz istoriju za Rusiju. Oni koji Crnoj Gori kidaju te veze vode je u nestanak. To je valjda svima jasno.
A sada, kao potomak srpskih gorštaka iz ovih napaćenih crnogorskih brda, moram opisati i svoj susret sa Rusijom, pomalo epski, romantičarski, sa umetnutom dozom lirike, onoliko koliko sam u stanju. Naši su preci kad nisu imali riječi da iskažu ljubav prema Rusiji puštali suzu, onu koja je u svim tugama i nesrećama našim izostajala, jer nije mogao jedan gorštak i borac za srpski opstanak pod Turcima dati sebi za pravo da mu se ona otme, a eto otimala se sama kad bi grlo i misao zastali nemajući riječi da opišu ljubav prema velikoj slavjanskoj zemlji na istoku i njenom hristijanskom caru.
Koraknuvši na Crveni trg i opipavši očima ljepotu Crkve Svetog Vasilija Blaženog kao da sam dopunio iskustvo svih mojih predaka jer se poradovalo svo moje biće, duša, srce, misao, krvotok. Osjećao sam kao da je jedna velika, jaka i ogromna želja, starija od mene, ostvarena, ovaploćena. Kao da je arhetip upotpunjen. On mi je odmah došapnuo da su crvena boja koja krasi trg i njegova ljepota nalik na božur.
I zaista jeste tako. Crveni trg je božur čovječanstva. Cvijet Rusije, zalivan krvlju, koji je sabrao tolika prostranstva, stepe i rijeke, suzama i molitvom.
Krstovi i romejski dvoglavi orlovi okolo svjedoče pobjedu. Crvene zvijezde, petokrake govore nam kako se u dvadesetom vijeku, tom Fanuilu ruske istorije, Rusija poput Jakova rvala sa Bogom, a potom se kao što se Jakov vratio u Hanan posle godina skrivanja i ona vratila sebi. Čiste duše, sa crvenim božurom u ruci.
Tako Srbi, majčicu, gledaju. Veliku Rusiju iz koje su nam nicale nade posle svih stradanja. Na koju mislimo kad ne damo Kosovo. Za koju se molimo kad sadimo božurove. Koja je zublja naše pomrčine, koja ne gubi nikad svjetlost i na čiji plamen, kad naše tmine razgonimo, prislanjamo vosak molitvene svijeće.
I tako ja omirisah božur čovječanstva koji me na božurove kosovske sjeti. Pa mi se u kraju oka u moskovskoj noći javila suza Kosova. Ona koju svi mi isplakujemo. Koja nam muti vid ali koja se još ne odrubljuje. Koja čeka da se u oslobođenom Prizrenu pusti. Pomalo potresen i van sebe prozborih – Hoće li Rusija umjeti da pjeva kao što su Srbi pjevali o njoj...
U okviru ovog foruma, u susret godišnjici napada nacističke Njemačke na SSSR, posjetili smo muzej Velikog otadžbinskog rata i tom prilikom položili cvijeće palim borcima, pred vječnom vatrom koja gori njima u čast.
Rusi su pomirili svoje razlike, sahranili i oplakali sve svoje mrtve, svjesni da ogromni ruski mač može da ima pravilan zamah samo sa obje svoje nakrsnice.
Iskujmo i mi ponovo naš mač. Nalik onom koji nosi Hristos na fresci u Dečanima, koji će razgrnuti korove sa božurova i donijeti nam slobodu.