Piše: Luka Marić
Homo politicus nije mnogo evoluirao (nažalost) od nastanka prvih civilizacija. Istorija nas uči da se političko djelovanje sastoji iz razočaravajuće malog broja obrazaca ponašanja. Uopšteno govoreći, želja za vlašću i moći je primarni nagon kod političara. Taj nagon se ispoljava unutar države i u međudržavnim odnosima. Rimske vojskovođe su ratovale između sebe kao i protiv raznoraznih pograničnih plemena i kraljevstva, kastiljanski kraljevi su se borili sa domaćom aristokratijom i sa susjednim a i udaljenim kraljevstvima, Staljin je u gulage slao raznorazne „neprijatelje države„, a u isto vrijeme vodio ratove sa stranim silama.
Jedna od karakterističnih obilježja svih „vođa„ je potreba za opravdanjem svojih postupaka. Političari propagiraju ideje, a ideje posljedično zahtijevaju akcije. Španski kraljevi nisu osvajali radi osvajanja, već da bi spasili duše nevjernika i sproveli ih na pravi put, kroz uvođenje hrišćanstva i španskog zakona. Britanci nisu okupirali zemlje sa svih strana svijeta samo da bi imali što više kolonija, već su preuzeli na sebe „ breme bijelog čovjeka„, u namjeri da civilizuju necivilizovane. Danas naravno znamo da su to sve priče za malu djecu, ali nažalost i dalje padamo na slične floskule. Mora se priznati da je bilo i onih koji su stvarno vjerovali u ono što govore i ono što rade, a da iza svega toga nisu bili lični ciljevi i fiksacije. Nelson Mandela, Mahatma Gandi, Klara Četkin i drugi, živjeli su čitav svoj život vjerujući u svoja ubjeđenja i sprovodeći ih u djelo, pa i po cijenu života. No, takve osobe su više izuzeci nego pravilo, pa možemo pretpostaviti da je tako i u Crnoj Gori.
DPS, kao vladajuće tijelo u Crnoj Gori, opravdava svoju vlast spasavanjem države, očuvanjem nezavisnosti i borbom protiv unutrašnjeg i spoljašnjeg neprijatelja (srpskog nacionalizma), između ostalog. Koliko oni sami u to vjeruju veoma je diskutabilno, a koliko je ta retorika realna i više je nego diskutabilno. Kako ni DPS a ni državni organi nisu sačinjeni od klonova, vrlo je vjerovatno da postoje jedinke koje čvrsto vjeruju u tu ideologiju, ali takođe i da postoji dobar dio onih koji tu ideologiju koriste za ostvarivanje svojih ličnih ciljeva. Jedno je sigurno, DPS ideologija se dobro prodaje. I ja se, kao Crnogorac, ponekad zapitam da li to Srbi stvarno hoće da nas vrate u srednji vijek, ili devedesete, što je manje više ista stvar. Ali onda uključim razum.
Posljednji u nizu kupaca su članovi Pozitivne Crne Gore. Partija koja nam se 2012 predstavila kao svježa opoziciona struja danas govori istim jezikom kao i najjača stranka u Crnoj Gori. Činjenica je da je ta partija u posljednje četiri godine polako ali sigurno u potpunosti prihvatila ideologiju i retoriku DPS-a. Ostaje pitanje: da li visoki funkcioneri Pozitivne zaista vjeruju i žive ono što propagiraju ili je ta priča izgovor koji opravdava njihove akcije? Za glasače i građane, obje varijante su podjednako negativne. Ako pretpostavimo da lideri Pozitivne zaista vjeruju da je crnogorska državnost u opasnosti, to povlači sa sobom sljedeći zaključak: nekolicina vodećih funkcionera Pozitivne smatra da su baš oni zaduženi i sposobni da spasavaju Crnu Goru od unutašnjih i spoljnih neprijatelja. To dalje znači da oni vide sebe kao jedino što stoji između Crne Gore i njenog nestanka. Država, to sam ja, rekao je Luj XIV. Da li naši političari i dan-danas imaju takvu predstavu o sebi? Ne mogu da zamislim ego koji je potreban za tako nešto. A kada ego naraste do tih granica, onda postaje i agresivan. Onda samo vi predstavljate razum, onda ste samo vi u pravu, onda samo vi znate šta je najbolje. I hopa, diktatura.
I to je problem Crne Gore. Mi se vezujemo za spasitelje, za vođe, za ličnosti. Crna Gora postoji duže od svih nas, i postojaće i nakon DPS-a i nakon Pozitivne. Zar je nezavisnost jedne države koja se odbranila od Otomankog carstva sada u rukama nekolicine funkcionera Pozitivne, ili DPS-a?
Sa druge strane, zar nije interesantno kako uvijek baš ti spasioci i čuvari državnosti žive mnogo bolje nego spaseni? Zar nije čudno kako, da bi spasili državu i sačuvali populus od nemani i aždaja, oni baš moraju da postanu predsjednici, ministri, kraljevi, fireri ili slično i da imaju predsjedničke plate, predsjedničke stanove i predsjedničke živote? Ili je sve ono od prije prazna priča, priča za djecu? A možda se ljudi u stvari vode uskim ličnim interesima, grade svoje karijere i stiču bogatstva, možda je cilj dokopati se vlasti, steći što više moći, pa sačuvati tu vlast i moć i uživati u benefitima.
A možda je istina negdje između. Obično jeste. Ja samo znam da Crnoj Gori ne treba spasavanje, već oslobađanje...