Preveo i priredio:VOJIN PERUNIČIĆ
U
porodici Čehovih djeca su se rano osamostaljivala. Od malih nogu ona su pomagala roditeljima u kućnim poslovima i u dućanu. To što su zarađivala djeca, prije svih Antoša, mnogo je doprinosilo blagostanju porodice.
Kad kažu da je Pavel Jegorovič omogućio svojoj djeci da se školuju i da im je dao obrazovanje, onda su, vjerovatno, mislili na to, da mu nije bio cilj da se djeca bave samo trgovinom i nekim drugim zanatima, kako su to već radili u njegovoj sredini i kako su se prema sredini upravljala njegova braća, već ih je upisivao u gimnaziju. Ta njegova zasluga nije bila beznačajna. Međutim, gimnaziju je završio samo najstariji sin, kojemu je on omogućio školovanje. Nikolaj je napustio školu u 5-om razredu. Anton se sam doškolovao i sam brinuo o sebi i zarađivao sebi za život. (Aleksandar takođe nije živio sa roditeljima, već je radio privatno kao učitelj i zarađivao sebi za stan i hranu.)
U porodici su sačuvali priču o Mihailovom školovanju u Moskvi. On je sam odlučivao o svom upisivanju u školu. Kad su ga izbacili iz jedne gimnazije, u koju je bio upisan besplatno, on je otišao u drugu, koja je bila dalja i uspio je da nagovori direktora druge gimnazije da mu dozvoli upis. Od tada postoji priča u porodici „o Mišovom samostalnom upisivanju u gimnaziju“.
Skoro isto se dešavalo i sa Marijom. Mihail Čehov je pisao: „Nju nijesu nigdje primali zbog svih propuštenih rokova za upis, a i zbog nedostatka interesovanja. Moji roditelji nijesu umjeli da riješe taj problem zbog svoje provincijske zaostalosti, a možda i zbog obaveza i njene velike preopterećenosti u kući. Ali, sve se opet završilo srećno po nju. Sestra je sama uspjela da se upiše u školu i dobije zvanje privatne učiteljice za sve predmete.“
Marija Pavlovna Čehova se prisjeća kako je ona kao petnaestogodišnja djevojčica išla sa majkom i najmlađim bratom da traže stan za iznajmljivanje: „Majka se bojala pasa i ona je ostajala sa bratom na kapiji, a ja sam uvijek bez razmišljanja o posledicama ulazila u dvorište i raspitivala se za stan, koji se izdavao u najam.“
Kad su pokušavali da prodaju kuću u Taganrogu, Jevgenija Jakovljevna je poslala Antona kod zelenaša Točilovskog. U pismu Pavlu Jegoroviču, ona je taj razgovor prenijela onako kako joj je sin ispričao: „Juče ujutro, na Vaznesenje, Antoša je otišao kod njega i rekao mu da je naša kuća data u zalog banci i sve mu detaljno objasnio. On je malo razmišljao i potom ga pitao u kojoj se ulici nalazi naša kuća. On mu je rekao da je to Kontorska. Točilovski je podviknuo – A to je tamo u onoj baruštini i blatu. Bože me sačuvaj! Ne, neću hvala! Nemam namjeru da imam posla sa Taganrogom. – Sa takvim je odgovorom Antoša došao kući.“
Anton se rano osamostalio i veoma rano počeo sam da brine o sebi. Sa 16 godina ostao je sam u Taganrogu, bez novca i u tuđoj kući. Najgore od svega je bilo to što je ta njihova kuća odnedavno postala tuđa. Nju je prisvojio vještom prevarom podstanar Čehovih G.P. Selivanov, koji je iskoristio loše materijalno stanje i novčane neprilike svojih stanodavaca.
Dobar poznavalac Čehovljeve biografije A. I. Roskin pronicljivo je primijetio kako je ta prevara uticala na dušu mladog Čehova, koji je morao „veoma dobro da shvati šta je to poniženje bez granica i bezobzirna ljudska podlost. To potajno sakrivanje preostale robe u konjušnicu, uplitanje susjeda i rođaka u posao, koji je propadao, njihova želja da što prije izvuku iz ruku Pavla Jegoroviča sve što se moglo izvući, otac, koji je bježao od duga i zatvora, pregovori sa zelenašima, izdaja prijatelja, koji su se predstavljali kao „članovi porodice“, nemoć majke da nešto riješi i neophodnost da se počne sa novim, samostalnim i teškim životom zauvijek su povrijedili dušu Čehova.
Biograf sa punim pravom povezuje ta događanja sa nekoliko njegovih djela, a jedno od njih je završeno u godini smrti Čehova. A. Roskin misli na djela „Kod poznanika“ (1898) i „Višnjeva bašta“ (1904).
Stariju braću zatekla su srećnija vremena u životu porodice i dobila su obrazovanje, koje nijesu imali ni najobrazovaniji trgovci sredinom 19. vijeka. U njihovu kuću je dolazio Francuz, zatim ga je smijenila gospođa Šone i kroz nekoliko godina Aleksandar i Nikolaj su dosta dobro govorili na francuskom. Nikolaj je imao svog učitelja muzike Roka, koji ga je učio da svira na violini. Ponekad su pisali da je Nikolaj bio samouk. Kao što vidimo, to nije tačno, jer je očigledno da se on bavio muzikom pod kontrolom profesionalca, što mu je kasnije omogućilo da svira u kvartetu u Sokoljnicima. Kad je Anton odrastao, od toga više ničega nije bilo i on je dobio samo obično gimnazijsko obrazovanje.
(Nastaviće se)