Preveo i priredio:VOJIN PERUNIČIĆ
Ovako su prolazili dani u porodici Čehovih po opisu najstarijeg djeteta iz porodice: „Antoša, učenik prvog razreda gimnazije, samo što je ručao, čim je sjeo da uči lekcije za sjutra, vrata se otvaraju i u sobu ulazi njegov otac.
– Ja sad idem da radim svoj posao, a ti Antoša idi u dućan i dobro pazi šta radiš – kaže mu Pavel Jegorovič.
– Imam puno da učim za sjutra.
– Lekcije ćeš učiti u dućanu. Idi i pazi šta radiš. Brže! Ne oklijevaj!
Antoša ljutito baca olovku, zatvara knjigu, sa suzama u očima oblači gimnazijsku bluzu od vate, obuva kožne pocijepane kaljače i polazi za ocem u dućan.
U dućanu je hladno isto kao na ulici i na takvoj hladnoći Antoša mora da ostane u dućanu najmanje tri sata... O prevodima sa latinskog ne može ni da misli. Sjutra ga čeka jedinica, a onda očeve grdnje i prekori za lošu ocjenu. Onda nas ne čudi zašto je Antoša bio loš đak. U nižim razredima on je dva puta ponavljao (u 3. i 5. razredu). F. Muskatblit, prvi biograf pisca, sa punim pravom je opravdavao Antona: „Kad se Pavel Jegorovič preselio sa porodicom u Moskvu, njegov sin, koji je u to vrijeme bio učenik 6. razreda, tada je postao slobodan i „odjednom“ pokazao takvu marljivost i upornost, da je pored uobičajenog uspjeha iz predmeta koje je volio počeo da dobija petice, čak i iz grčkog jezika, koji je bezgranično mrzio.
U dućanu se moralo raditi i preko ljeta, umjesto da slobodno vrijeme provode na ribarenju i kupanju u luci. Povremeno su odlazili na more, ali za svaki takav odlazak morali su se izboriti kod oca. Zabrana je bilo mnogo, nijesu smjeli da galame, da se igraju i druže sa drugovima. A zašto? Zato što su i Pavelu Jegoroviču zabranjivali isto dok je bio u godinama rane mladosti i to mu nije smetalo da uđe među ljude i postane čovjek. On nije bio zao čovjek, ali je bio strog. To, čemu su ga učili, prešlo mu je u naviku i on to nije mijenjao.
Dućan se morao otvarati u pet sati ujutro. Ako nije bilo kupaca, šta je to strašno. Djeca su morala da ustaju rano, nije ni to strašno, navići će se. U dućanu mora neko da bude gazda, a na „momke“ Andrjušu i Gavrušku nije se moglo osloniti. Kad u dućanu nema posla, „momci“ moraju da stoje ispred vrata, a ne da sjede u dućanu. Iako se u to vrijeme kupci ne nagovaraju da svrate u dućan, „momcima“ je mjesto na ulazu u dućan. Tako je bilo kad je Pavel Jegorovič bio sluga kod trgovca Kobilina, tako je bilo kad je Kobilin bio „momak“ i tako će biti i ubuduće.
Ali ni uveče, poslije rada u dućanu, djeca nijesu uvijek mogla da se odmore ili da se bave nečim što vole. Dva-tri puta nedjeljno Pavel Jegorovič ih je vodio da pjevaju u crkveni hor. U tom horu starija braća su bili pratnja, a Anton je pjevao alt. Pjevanje je trajalo do ponoći. Službe su vršene u grčkom manastiru, tj. u kućnoj crkvi „Dvorac“ (kuća u kojoj je Aleksandar Prvi proveo poslednje dane svoga života), a kasnije u novosagrađenoj Mitrofanskoj crkvi. (U toj crkvi Anton je morao mnogo puta da na papirićima zapisije pobožnim ženama tekst za molitve „o zdravlju“ i „za upokojenje“.)
Pavel Jegorovič je u svemu što se odnosilo na služenja u crkvi, „bio uredan, odgovoran, strog i zahtjevan“. Ako se moralo prisustvovati jutarnjoj službi za velike praznike, on je budio djecu u dva ili tri sata noću, ne obazirući se na loše vrijeme i vodio ih u crkvu. Jutarnje liturgije su služene redovno, bez obzira na hladnoću ili padavine, bilo to da je kiša ili lapavica. Tada bi taganroške ulice bile pokrivene debelim lepljivim blatom i teško su bile prohodne. O, kako je bilo teško ustajati rano da se ne zakasni na početak Božije službe. Po završetku liturgije vraćali su se kući i pili čaj. Zatim je Pavel Jegorovič okupljao cijelu porodicu ispred ormarića sa ikonama i počinjao da im čita akatist. Pred kraj te porodične molitve već bi počinjala zvona da zvone za popodnevnu liturgiju.
Jedan od sinova gimnazijalaca je, po utvrđenom redu, ili kojega bi otac odredio, odlazio zajedno s „momcima“, u svojstvu „gazde“, da otvori dućan i počnu sa prodajom robe, a ostala djeca su morala da idu sa Pavlom Jegorovičem na popodnevnu liturgiju.
Dani praznika i nedjelje takođe su bili radni, kao i svi ostali radni dani. Naveče kod kuće, poslije večernje molitve, morali su pred spavanje da pročitaju i „molitveno pravilo“.
Djeca su to teško podnosila. „Dešavalo se, pisao je Čehov 1893. godine, da moja dva brata ja i pjevamo zajedno „Arhangelski glas“ nasred crkve i svi su nas slušali i gledali sa posebnom nježnošću i zavidjeli našim roditeljima, a mi smo se istovremeno osjećali kao mali osuđenici“. Posebno teško su nam padala služenja za Velike poste. Mnogo je bila veselija Vaskršnja liturgija, jer je bila i kraća i radosnija.
(Nastaviće se)