Preveo: Slavko Šćepanović
Povodom vjenčanja, Ana je napisala četiri pjesme: Navodimo nekoliko stihova iz jedne od njih:
U rano veče smirio se vjetar, / Jarka svjetlost mami me u dom. / Ja pogađam: ko me tamo čeka?/ A možda to nije niko drugi, / Nego, upravo, mladoženja moj.
..............................................
Ja nosim buket bijelih šeboja, / U njima je skrita toplina sunca, / Onaj ko ih uzme iz mojih ruku / Osjetiće toplinu moga srca.
Samo što su se supružnici vratili iz Pariza, Gumiljov se počeo spremati za redovno putovanje u inostranstvo. Jedva dočekavši jesen, 22. septembra iste godine otputovao je u Abisiniju, a krajem, novembra već je stigao u Adis Abebu. Tu je i dočekao Novu 1911. godinu. Tako je Ana prvu Novu godinu nakon udaje dočekala kao „bijela udovica“.
Mladoženja je, prije vjenčanja, upozorio nevjestu da on neće sjedjeti pored kamina i gledati kako tužno dogorijeva vatra, a ona mu je, tada, mirne duše obećala da će mu dozvoliti da putuje u Afriku, ili na kraj svijeta, ako on to poželi. Ali s tim, da on tako nešto uradi odmah, praktično nekoliko mjeseci poslije svadbe, nikako nije mogla da se pomiri. Tako se ispostavilo da Nikolaj Gumiljov, koji se tako dugo borio za njenu ruku i srce, nije bio nimalo spreman, niti pogodan za bračni i porodični život. Ubrzo poslije njegovog odlaska u Afriku, „poluodbačena i ostavljena nevjesta“ napisala je sledeće stihove:
On je na svijetu volio tri stvari: / Večernju pjesmu, bijele paunove, / I izbrisane mape američke. / Nije volio čaj od maline, / I nije volio žensku histeriju... / A ja sam bila njegova žena.
Po povratku Gumiljova iz Afrike, Ani se dogodila još jedna neprijatnost. Izašlo je još jedno „djelo na vidjelo“. Veoma se iznenadila kad je vidjela kako se njen muž otvoreno udvara mladoj Mašenjki Kuzminoj Karavajevoj, koju je poznavao od djetinjstva. Mašenjka je, za vrijeme koje je Gumiljov proveo u inostranstvu, izrasla u pravu rusku ljepopticu sa plavom kosom i čudesnom bojom lica. Na drugoj strani i Ani se dogodilo interesantno poznanstvo. U carskoseoskom vozu, koji je bio veoma pogodno mjesto za poznanstva i susrete, upoznala se sa Aleksandrom Puninom. Bijela udovica stupila je s njim u zanimljivi i prijatni razgovor. Poslije deset godina ona je sa njim sklopila građanski brak, i to je bio najduži bračni odnos u njenom životu...
Nikolaj Gumiljov nije bio prvi koji je zapazio i konstatovao da je Ana pjesnik. To isto joj je rekao i Georgij Čulkov, a ponovili i neki saradnici „Apolona“. Ukusu saradnika „Apolona“ Ana nije mnogo vjerovala. Za Georgija Čulkova je, znajući njegovu udvaračku reputaciju, vjerovala da joj laska samo zato da bi joj se približio.
Ali mišljenje Gumiljova, kad je riječ o poeziji, sasvim je nešto drugo. On je svoje ocjene autorima saopštavao direktno u oči, i nikome nije davao nikakav popust. On je odlučio da se od njenih stihova pravi knjiga, i nije gubio ni dana. Odmah je pristupio realizaciji svoje odluke. Kao prvo, u taj oročeni posao uključio je saradnike, tek, na njegovu inicijativu osnovnog izdavačkog preduzeća pod nazivom „Ceh pjesnika“. Dogovoreno je da predgovor napiše poznati pjesnik Mihail Kuzmin, a korice je već crtao, takođe poznati pjesnik, „sindikalac“ „Ceha pjesnika,“ Sergej Kolodecki. I Izdavačko preduzeće „Ceh pjesnika“ bilo je zamišljeno kao stalni organ novoformirane grupe akmeista, koja se odmah ogradila od simbolista. Lider „Ceha pjesnika“ postao je sam Nikolaj Gumiljov.
Zbog principa i ponosa odlučili su da pokrovitelje i sponzore ne traže. A da bi štampanje bilo jeftinije u „Cehu pjesnika“ uveli su praksu da odjednom, uporedo, izdaju više knjiga. Tako je odlučeno da se istovremeno sa Aninom zbirkom „Veče“ štampa i zbirka „Divlji purpur“ Mihaila Zjenkijeviča.
„Veče” donijelo
slavu
Ana se sjeća: „Tih dana su na Zapadu mnogo pisali o meni. Svuda sam mogla pročitati da sam se udala za osnivača akmeizma. I to je bilo tačno. Pod tim uslovom sam se i odlučila da se udam za Gumiljova. Tako su se, istovremeno, rodili akmeizam i naš brak. Tada se dogodilo nešto što niko nije očekivao. Moja zbirka „Veče“ postala je hit sezone. Zbirku, do juče nepoznate Ane Ahmatove, tražili su svuda po knjižarama i drugim prodavnicama, i ljutili se kad je nijesu nalazili, što je odjednom rasprodata. Ljubitelji poezije bili su radoznali, željeli su da saznaju nešto o autorki: ko je ta žena, gdje živi, otkuda je došla? Jednom riječju, svi znaci velikog uspjeha bili su tu, a došli su tako iznenadno, neočekivano i nepredvidivo. Gumiljov je, jednom prilikom, u krugu svojih najbližih, dok su za zajedničkim stolom pili čaj, izgovorio krupnu riječ: slava.
(Nastaviće se)