Piše: Veselin Lazarević
Kao i Crnjanski, ti pisci su preživjeli jedno užasavajuće, traumatično, teško ratno iskustvo. Crnjanski ima čitav niz eseja u kojima, upravo, govori bukvalno o toj klanici Prvog svjetskog rata. O brdima leševa koje je on vidio. To mora da promijeni čovjeka. Čovjek ne može da izađe iz toga neokrnjen.
Pitanje identiteta postavlja se u svim njegovim djelima koja su se pojavila nakon rata, ponajprije, možda, u „Dnevniku o Čarnojeviću“. To je taj problem čovjeka koji izlazi iz rata sa jednim traumatičnim iskustvom, i sada treba da nastavi da živi. Crnjanski je preživio rat. On kaže da hiljade drugih nisu.
Kako sa takvim iskustvom možete da nastavite da živite? Očigledno da vaš identitet ne može da ostane onaj stari, predratni. Morate na neki nov način da ga uspostavite. Upravo u „Dnevniku o Čarnojeviću“, koji se meni čini ključnom knjigom za razumijevanje njegovog čitavog književnog opusa, priča se o čovjeku povratniku iz rata, vojniku koji pokušava da uspostavi novi inentitet.
On, između ostalog, dolazi do iskustva koje se može nazvati mističnim, i Crnjanski ga tako i naziva. Ali i metafizičkim, a može se nazvati i sumatraističkim, koje je, konačno, na prvom mjestu lirsko, pjesničko. Kod njega, u svim djelima, dominira to jedno lirsko stanje, jedan lirski dodir svijeta.
Lirsko ne samo u onom književnom smislu, nego i ono lirsko kao što se, recimo, može nazvati onim fundamentalnim čovjekovim postojanjem i doživljavanjem svijata.
Tu Crnjanski nalazi različite mogućnosti izlaza. Mišljenja sam da je jedan od izlaza koji su našli junaci njegove proze zapravo ljubav.
Da li je Crnjanski našao negdje taj identitet, ili još uvijek u nekoj razmeđi, postavlja se pitanje. Čitajući ga i analizirajući, kod njega nema te zapitanosti. Crnjanski je prvo došao do toga da postoji jedna jedina suština koja je nerazdvojena. Mnoge stvari tu su izvrnute rukavice. Možda je malo pretjerano, ali je to moj utisak, ne znači da je tačan, ali je utisak.
U „Dnevniku o Čarnojeviću” se pita: „... Gdje je život? To pitanje je ravno pitanju gdje je smisao. I junak tokom čitavog romana traga za smislom. On smisao nalazi prvo u svom pjesničkom identitetu. To je junak koji odlučuje da piše. Piše dnevnik o drugom, o Čarnojeviću, zapravo to postaje roman o samom Milošu Crnjanskom.
On negdje pronalazi svoj identitet, u pisanju, stvaralaštvu, u duhovnosti, ali pokušava sve da poveže u jednu cjelinu. Pronalazak tog pjesničkog identiteta, tog lirskog doživljaja svijeta, e to je uspostavljanje Crnjanskog kao pisca, književnika.
On je rekao, u jednom intervjuu, povodom „Romana o Londonu“, da je završio i smisaoni i poetički luk koji je upravo počeo „Dnevnikom o Čarnojeviću“.
Njegovi junaci, ili književni likovi, iliti njegova alter ega, posijana po svim njegovim, ne samo umjetničkim tekstovima nego i esejima, tragaju za tim nečim što niko od nas ne može da bilo kada dosegne. S druge strane, Crnjanski je, u stvari, pisao vrlo konkretnim rečenicama na svoj način, sa svim tim zarezima, sa tom toplinom, sa tim jezikom, ali o vrlo konkretnim stvarima.
Neki su pogrešno tumačili da je glavni junak Čarnojević, a u stvari to je Rajić. Može da bude, a ne mora Velimir Rajić, koji je tragično stradao na početku Prvog svjetskog rata. To je jedan od pjesnika koji nije doživio da bude posleratni.
A, u stvari, za vrijeme tog rata on, pa možda čak i Dis, pa i Laza Kostić, u suštini opet su neki posleratni, zahvaljujući Crnjanskom koji ih je prisvojio za neke svoje preteče...
U stvari, svi Miloševi junaci tragaju za zavičajem. A to je zavičaj koga nigdje nemaju. Crnjanski je htio pred kraj života da napiše roman o povratku, u stvari bio bi to roman o nemogućnosti povratka. Vi možete da se vratite u fizički prostor, ali ne možete da se vratite u to vrijeme. Njegovi junaci, zapravo, tragaju za tim izgubljenim zavičajem, odnosno za prostorom onog slobodnog, nesputanog autentičnog života.
Taj prostor će, možda, Crnjanski naći u „Lamentu nad Beogradom“. A Beograd je identifikovan sa nebeskim Jerusalimom. To će biti onaj pravi, autentični zavičaj u koji će se on vratiti, ali tek posle smrti naći će tu mir. To je taj problem bezzavičajnosti i modernog čovjeka. To gdje je smisao, gdje je identitet, uzmemo li u obzir koliko je bio u izgnanstvu, sanjajući da se vrati.(Nastaviće se)