Piše: Magda PEternek
Naslov današnje kolumne vjerovatno da prvo asocira na fotografe i njihovo blago ''zapovijedanje'': ''Osmijehnite se, molim''. Ja, ipak, nisam fotograf, niti imam namjeru da ga danas predstavljam, ali imam želju i potrebu da skrenem pažnju i podsjetim koliko je osmijeh važan u našim životima. Kažu da ne košta ništa, ali da mnogo daje. Tačno, ali nažalost mnogi ne misle tako. Takvi vjeruju (ili su potpuno sigurni) da se samo ozbiljnog, namrgođenog lica može i mora koračati ulicama života. Takvi su ubijeđeni da je osmijeh izraz čovjekove slabosti, naivnosti i lakomislenosti. Takvi osmijehu pripisuju nezrelost, nesposobnost hvatanja u koštac s problemima i apsolutnu odsutnost neophodne životne ozbiljnosti. E, pa takvi definitivno nisu u pravu. ''Osmijehnite se s malo gorčine i mnogo tuge, oprostite sebi i svijetu što niste savršeni'', glasi sjajna izreka maga životne mudrosti Duška Radovića. Koliko divne istine ima i u ovoj njegovoj dubokoj misli. Kad god da je čitam ili da je pišem, izaziva mi blagi osmijeh na licu. Jer imati sposobnost sagledavanja svijeta koji nas okružuje i zagledati se u sebe osmjehujući se i smiješeći se, biti svjestan ljudske nesavršenosti i biti svjestan svog skromnog mjesta pod ovim suncem, a opet, osmjehivati se svim srcem, veliko je i umijeće i bogatstvo.
Ne mogu, a da ne podsjetim i sebe i vas na još jednu mudru izreku, koju Ivo Andrić upućuje i nama i životu: ''Treba izdržati s osmijehom stjuardese koja zna da na avionu nešto nije u redu''. Kako smjelo ove riječi demantuju one ''nevjerne Tome'', one kukavice što u osmijehu ne vide ni trunku hrabrosti. Jer, umjeti se smijati, znati osmijehom zagrliti nečiju dušu, razvedriti nečije čelo, odagnati oblake tuge-velika je hrabrost, dragi moj preozbiljni svijete!
Ne znam da li se uz Duška Radovića i uz Iva Andrića ''uklapa'' Miroslav Ilić, ali onaj refren njegove pjesme-''Smej se smej, uvek se smej'' ne bih nikako da izostavim. Pjeva, dakle Miroslav, a i ja bogami pjevušim uz njega ''osmehom mi dušu greješ, najlepša si kad se smeješ''... I tako je. Čovjek je najljepši kad se smije, kad želi da se smije i kada vjeruje da uvijek ima razloga za smijeh. Međutim, vrijeme u kome živimo, umnogome je i u mnogima satjeralo osmijeh u ćošak, stavilo mu šapu na usta, ućutkalo njegove dobre namjere. Vrijeme u kome danas živimo mučitelj je i ugnjetač osmijeha. Nažalost, ovo jeste živa istina, i možda ova moja današnja podstrekačka i navijačka pjesma mnogima izgleda naivno,nedovoljno ubjedljivo ili možda previše optimistično. Kako god, ja sigurno neću ustuknuti pred gomilom tih namrgođenih ''fasada'', niti ću životnim problemima plačući gledati u oči. Prkosiću i braniću se osmijehom i uvijek ću vjerovati da mi bolje oružje apsolutno neće biti potrebno.
Osmijehnite se, molim, voljela bih da piše na bilbordima, na ulasku u prodavnicu, u poštu, u kafanu. Podsjećati ljude da se smiju, nije glupa, a ni skupa stvar. Naprotiv, vrlo je potrebna, dobronamjerna i humana. Možda me, između ostalog, na ovu današnju temu podstakla i jedna zanimljivost koju sam nedavno primijetila u jednom pariskom kaffeu. Naime, na ulazu je natpis: ''Kada naručujete i kažete samo – ''jednu kafu''-cijena je šest eura. Ako kažete- ''molim jednu kafu''-cijena je tri eura. Ako budete malo vaspitaniji pa se obratite konobaru sa –''Gospodine, molim jednu kafu''-cijena je jedan euro. A ako sve to izgovorite uz OSMIJEH, kafa je besplatna!
Prema tome, potvrđuje se ona parola s početka teksta da osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo, pa i u kafani. Čitajući i razmišljajući o ovom pariskom natpisu i sjajnoj ideji, zamislih naše neljubazne konobare širom države kako bi reagovali na ovo ljubazno i s osmijehom obraćanje njihovoj malenkosti. Ubijeđena sam da bi im to bilo nezamislivo. Jer, zašto bi neko bio ljubazan i smiješio se njima kojima neljubaznost spada u opis radnog mjesta. No, neću puno o neljubaznosti, pisala sam već o tome, a i bojim se nestaće mi osmijeh na licu.
Hoću još koju da ''prozborim'' o ovom današnjem vremenu i o njegovoj sistematskoj torturi nad svim onim što izaziva osmijeh. Dakle, zarobilo nas je nemaštinom, pogrešnom, bolje reći pljačkaškom politikom, zavezalo nas je u čvor primitivizma, zatupilo nam emocije, zavrnulo slavine pristojnosti i dostojanstva. Zatvorilo prolaze zdravoj ideji i humanoj nadi. Narugalo se istini, iskrenosti i poštenju. Ošamarilo osmijeh. Živjeti u takvom okruženju, u toj bari punoj štetočina, nije lako i izaziva veliku brigu, nemir i razočarenje. Teško da izaziva osmijeh. Ali, moramo se boriti i vjerovati da je s njim sve mnogo lakše i pozitivnije. Osmijehom se otvaraju mnoga vrata, osmijehom se ne zatvaraju nijedna. Zato, ''okačite '' osmijeh na usne, smijaće vam se i oči i duša. Vidjećete dublje, dalje i više. Grijaćete druge, smiješiće vam se ljubav. Osmijehom ćete ublažiti bol i umanjiti tugu. Razvedrićete nebo. Ja omsijeh ne skidam s lica. Ni ja, ni moj bič. Jer ljudi bez osmijeha su kič.
(Autor je pjesnik)