PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Pošto smo bili srdačno preporučeni, vladika Petar II Petrović Njegoš je na svoj gostoljubiv način obavijestio određene ljude ovdje dolje o našem dolasku, pa smo se narednog dana, za koji se činilo da će biti nešto prijatniji, rano ujutro sakupili kod Vrata od Rijeke (Porta de Fiumara), kod pazara Crnogoraca, gdje su nas već očekivali naši konjići i crnogorski prijatelji; tu se bilo sakupilo i mnoštvo dokoličara koji su dijelom bili samo puki posmatrači, ali su neki od njih tu i tamo priskakali u pomoć – jednom da opusti uzengije, drugom da doda uže i sveže tovar, trećem da zategne vođice. Naš prtljag ponio je jedan mali tovarni konj i jedna zgodna crnogorska djevojka po imenu Jovana. I tako je onda naš mali karavan u pratnji desetak Crnogoraca, što na konju, što pješice, krenuo kroz gradska vrata kod pazara i uputio se ka brdskoj straži koja je započinjala odmah tu kraj tvrđave; kada smo prispjeli na vrh stijene, Crnogorci su, po običaju, u znak pozdrava, opalili iz svojih pušaka i pištolja.
Naravno da je prijatnije putovati u tako velikom društvu; ali ako bi se radilo samo o sigurnosti, onda bi, rekli su mi, Crnoj Gori bilo dovoljno društvo pomenute mlade Crnogorke Jovane. Čovjek u Crnoj Gori, navodno, nikada nije tako bezbjedan kao u društvu jedne mlade djevojke ili jedne stare žene (vjerovatno uopšte u društvu nekog ženskog stvorenja). Čuo sam za jednog njemačkog slikara koji je u društvu jedne stare žene prokrstario gotovo cijelu Crnu Goru. Žensko društvo je često čak i bolje i sigurnije nego neko vladikino obezbjeđenje; jer, vladika ne može da zaštiti baš od svakog razbojništva ili osvetničkog čina. Međutim, žene kod Crnogoraca uvijek hodaju slobodno naokolo i ne moraju da se pribojavaju da će ih neko uvrijediti ili povrijediti. Ako bi to neko i učinio, onda bi taj sebi na vrat navukao osvetu njenih rođaka, a uz to bi sebe izložio opštem preziru. A ubistvo žene je najveća sramota za jednog muškarca. Samo ukoliko se radi o sopstvenoj ženi i ako je ubistvo počinio zbog nevjere, ljudi će mu oprostiti taj postupak, i to veoma lako i bez mnogo premišljanja. Žene Crnogoraca odlaze same čak i do Turaka i to sve tamo dolje do Skadra. Isto tako i turske žene mogu bez straha da se upute u Crnu Goru. Crnogorci za svojih četovanja nikada ne sijeku ženske glave i nikada ih ne šalju na Cetinje. (...) Obično se kaže da ta nepovredivost žena kod Crnogoraca ima svoje ishodiše prije svega u velikoj obzirnosti prema slabijem polu i trajnoj sramoti koja bi pala na onoga koji se ogriješi o slabo žensko stovrenje. Međutim, ja bih rekao da su tu posrijedi i neka druga osjećanja i respekt prema stidljivosti žena i tome slično. (...)
Najprije smo prošli pored stijene na kojoj se izdiže kotorska tvrđava, koja nam je ostala po strani, ali nam se uvijek iznova ukazivala na vidiku sa svojim živopisnim i lijepim bedemima. A litica Đovani ispred Kotora svojom živopisnošću može se porediti sa saksonskim Kienigsštajnom, sa Gibraltarom i najčuvenijim tvrđavama na svijetu izgrađenim na visokim liticama. Na strmoj nizbrdici i iza usijeka ugnijezdilo se malo pleme Špiljari. O tim ljudima, koji tu žive kao lisice po stijenama, kazivali su nam mnogo zanimljivih stvari. Iako su podanici austrijski i uz to njistureniji susjedi Crnogoraca, oni ih se ni najmanje ne plaše; štaviše, oni ih dosta često „začikuju” (u Boki „začikivati” znači koliko uzajamna razmjena puščanih zrna) i ni za dlaku neće popustiti u zađevicama i trzavicama do kojih odista često dolazi. Žitelji Špiljara, rekli su nam, snadbijevaju Kotor mesom, a pošto i Crnogorci trguju mesom i ovamo dolje ne donose samo svježe meso nego i živu stoku, to je sasvim razumljivo da među naoružanim rivalima zbog tih poslova i te kako dolazi do nesporazuma i sukoba. Put Crnogoraca za Kotor vodi kraj klisure Špiljara, a kako Crnogorci mahom prilaze u manjim grupama, dok su Špiljarani mahom u većini, to oni kada dođe do pucnjave, ponekada izvuku deblji kraj. Otuda nije ništa neobično kada u pazarni dan, u koji se obje strane ovdje nađu u većem broju, dođe do krvave čarke. Ovdje se od mnogih brđana može čuti da se Špiljarani ne „boje ni Crnogoraca ni Turaka, ni bilo koga”. Kao što mali vladika Crne Gore prkosi velikom sultanu u Stambolu, tako mnoge male brdske zajednice prkose njemu. Štaviše, neka brdska plemena ponekad istovremeno prkose i vladiki i Austriji i odbijaju da se povinuju i jednoj i drugoj strani.
Dio crnogorske planine koji se proteže do Kotora zove se Sedlo (Monte Sela) i po svoj prilici je visok oko pet hiljada stopa. Potrebna su dobra tri sata jahanja da se dođe do najvišeg vrha prevoja koji vodi u Crnu Goru. Tim prevojem ide i najživlji put koji vodi iz Crne Gore. Od njega, dolinom Njeguša i Cetinja, prema Skadru ide tako reći najavažniji putni pravac kroz Crnu Goru. Na jednu i na drugu stranu se u tom pravcu odvija glavni saobraćaj i promet, pa su i s jedne i s druge strane preduzimane i najveće ekspedicije na Crnu Goru, te su tu vođene i najveće bitke i borbe.
(NASTAVIĆE SE)