Blagota Koprivica se u najnovijoj zbirci „Gluve kule” djelimično naslanja na svoje prethodne naslove. Mnoga svoja interesovanja je u ovoj zbirci sveo na jedan motivski punkt: pojam gradnje i razgradnje u kontekstu istorijskih zdanja, prepoznatih u simboličkoj slici kule. Kula, u svom osnovnom, primarnom značenju, može da predstavlja staru građevinu, utvrđenje, graditeljsku (i vjersku) zadužbinu vladarskih dinastija, velmoža, narodnih tribuna, bratstava... Ali, kula je i više od toga. Ona ne postoji samo u fizičkom smislu, već može biti i naš jezički podest, važni istorijski događaj, prekretnica i neki značajni datum u našem duhovnom trajanju... Ali, isto tako, može značiti i našu nebrigu i zaborav ljudskih vrijednosti, naše posustajanje u teškim istorijskim vratolomijama, kao i sve ono što smo propustili od naše duhovnosti, tradicije, sopstvene svijesti, sopstvenog trajanja.
Koprivica je krenuo od naših poznatih istorijskih datuma i simbola, ovjekovječenih kulama kao svjedočenjima o narodnom iskustvu, mudrosti, pamćenju. Ali, on je otišao i dalje, pa je simbol kule transponovao i na širu planetarnu mapu: na Ajfelovu kulu, na američke Kule bliznakinje, indijski Tadž Mahal...
Svojim stihovima Koprivica potvrđuje da su kule simbol moći jednog vremena, ali i njegove ruševnosti i prolaznosti; one su znamenja čovjekovog napretka, ali i njegovih tamnih strana, sklonosti ka zlu i represiji. Otuda, svaka od ovih kula ima svoju užu i širu duhovnu i istorijsku toponimiju. Svaka od njegovih kula je, na svoj način, opomena na to: koliko pamtimo, a koliko zaboravljamo, šta svojim djelom i mišlju rušimo, a šta gradimo i pregrađujemo, dokle su nam granice naše spoznaje, čemu težimo, kako sudimo, koliko osjećamo i praštamo, a koliko se svetimo i mrzimo...
Mnoga od ovih pitanja zatrpana su duboko u nama, s velikom neizvjesnošću pravih odgovora. Kule zato i jesu gluve, a čovjek, najčešće, u njihovom oklopu – skučen i nedovršen.
Blagota Koprivica je ovom poemom izabrao, bez sumnje, interesantan motiv i problemsku građu. Ponudio je i mnoge leksičke inovacije, pokrenuo uspavanu energiju mnogih riječi, izraza, maksima. Međutim, svoj osjećaj za jezičku efikasnost i, uopšte, leksičke novine, znao je, sasvim nepotrebno, da svede na golu ekvilibristiku riječi i time umanji njen dubinski smisao. Pjesnikova težnja ka folklornoj strani priče, u jednom broju pjesama završavala je na nivou dosjetke, pa stoga nije mogla imati duže stilske efekte. U nekim pjesmama motiv je samo naznačen i, kao takav, nije pružio cjelinu pjesničke slike. To samo govori da je pjesniku nedostajalo malo više discipline i strpljenja u kreativnom sažimanju slike svijeta o kojem pjeva. I pored toga, „Gluve kule” ostaće, svakako, podsticaj čitalačkoj javnosti da još jednom preispita svoj osjećaj vremena i sopstvenog trajanja u njemu.Sv.Ž.
)){kind=small}
