Prvakinja Narodnog pozorišta iz Beograda Dušanka Stojanović Gild svakom svojom ulogom koju je odigrala u poslednjih 25 godina pokazala je da je „majstor svog zanata” što potvrđuju ocjene kritike i najznačajnije pozorišne nagrade kojima je ovjenčana. Ostvarila je uloge u brojnim pozorišnim predstavama, televizijskim serijama i filmovima, a u njenu glumačku snagu i moć nedavno se uvjerila i publika MIT Festa u Kraljevskom pozorištu „Zetski dom” na Cetinju. Stojanović Glid je izvela monodramu „Kabul” Tonija Kušnera, koju je režirao Željko Đukić, a za koju je glubica dobila prestižno priznanje „Miloš Žutić” Udruženja dramskih umjetnika Srbije.
● Monodramu „Kabul” igrali ste u zemljama regiona, Evrope, pa i u Americi. Da li su reakcije na lik Kućevne uvijek iste i kako ocjenjujete publiku MIT festivala u „Zetskom domu”?
– Mogu reći da je na Cetinju bila jako mlada publika što je poenta za pozorište uopšte, jer ovo nije komad ni za kakve intelektualce ili posebne klasne grupe. Ova interaktivna drama bi trebalo da komunicira sa običnim svijetom, iako ona ima jako puno složenih termina i riječi koje spadaju u zaboravljena i nepotrebna znanja koje ova junakinja izrazito njeguje, forsira, voli i uživa u njima. To je taj njen izmišljeni paralelni svijet i ona, kao neko ko je jako introvertan, zatvoren, i ko nalazi odgovore u knjigama, ima pravo da mašta i da svoje fantazije oblikuje onako kako želi iako je, na kraju, sva razočaranja sustignu.
Što se tiče igranja u inostranstvu i regionu, reakcije su bile manje-više slične. U Zagrebu je, recimo, izašla jedna kritika koja se zove „Rapsodija ranjenog čovjeka” koju je napisao Bojan Munjin. Kad sam pročitala tu kritiku, tek sam tom prilikom, zapravo shvatila šta, između ostalog, može biti doživaljaj, a to je jedna ispovijest nekog zaboravljenog čovjeka, bilo gdje na planeti, koji uviđa da se svijet urušava i da je civilizacija otišla dođavola. Danas nemate ni jedno mjesto na planeti koje nema neko žarište, koje upravo bukti ili se sprema da se zapali. Znači, ovaj komad ima u sebi proročku dimenziju da propast dolazi od novca, politike, profita, materijalizma i rata koji je najunosniji biznis.
● Smatraju Vas za jednu od najeminentnijih, ali i najomiljenijih pozorišnih glumica na našim prostorima. Kako Vi gledate na taj status?
– Igram dosta tvrd dramski repertoar na kom je, između ostalog, „Majka hrabrost” Bertolda Brehta u režiji Ane Tomović kao i „Ćeif” Mirze Fehimovića, u režiji Egona Savina. I kada pogledam sam moj repertoar, rekla bih da on ne daje neku priliku auditorijumu da me pretjerano doživljava kao zabavnu i omiljenu. Ali, ja osjećam od publike veliku naklonjenost zbog moje suštinske posvećenosti. Jer, mene moja lična karijera nikada nije posebno zanimala, već mi je profesija donijela moranje i htjenje (što je, da ne pravimo zabludu, vjerovatno neka vrsta narcizma i egoizma), da te žive riječi moraju da dopru do ljudi kao nekakav dokaz ili testament jer zašto bi bilo ko postavljao neki komad u bilo koje vrijeme, ukoliko za to ne postoji neki duboki razlog. Mislim da je umjetnost jedan moćan teren koji, iako ne može nešto značajno da promijeni u materijalnom smislu, ipak daje alternativu ljudima koji su danas razoreni životima punim besparice, bolesti, nezaposlenosti i stalnim strahom šta će biti sa njima i njihovom djecom.
● Pored brojnih pozorišnih predstava gledali smo Vas i u TV serijama i na filmu. U čemu se najbolje osjećate, da li je to teatar, televizija ili film?
– Meni je televizija, najiskrenije da kažem, jedna pomoć za egzistenciju. Ne mislim da su ti projekti koje sam radila neki veliki dometi, već je to naprosto moja egzistencija, gdje sam savila kičmu i shvatila da i ja jednostavno moram od nečega da živim. Mislim da nijesam napravila pretjerano velike kompromise jer sam uvijek radila sa jako talentovanim i dobrim kolegama i u suštini svi ti proizvodi na kraju nijestu bili ni tako rđavi.
● Šta nam novo pripremate i kad Vas ponovo možemo očekivati u Crnoj Gori?
– Od jeseni bih trebalo da radim opet tragediju i to Kišovu „Elektru” u režiji Ive Milošević, a sada sam u nekom iščekivanju završetka filmskog konkursa gdje sam predala scenario koji sam napisala „Tri sestre iz Prizrenske 9” čije bi snimanje trebalo da počne u septembru. Što se tiče ponovnog viđenja u Crnoj Gori možete me očekivati kada se sa predivnom umjetničkom direktoricom Zetskog doma Lidijom Dedović budem dogovorila o našoj daljoj saradnji, koja je vrlo moguća.
Z.P.
Nedostaje mi komedija
● Jednom ste o sebi rekli da nemate hobije i da ste uvijek u svemu bili sasvim, a ne usput kao i da se odmarate samo kad spavate...
– To je sve tačno. Ne znam kako da to objasnim, valjda imam puno energije, a volim i dosta da radim. Prije svega volim vidljive rezultate u smislu da kad kuvam vidim da je to dobar ručak ili kad čitam knjigu da je pročitam u jednom dahu. Samu sebe nadahnjujem, a naravno da me nadahnjuju i drugi ljudi koji su lijepi, dobri i kreativni, duhoviti i fini. Volim i bezobrazluk i zabavni dio koji pozorište nudi i mimo scene. Ono što mi sada možda nedostaje je jedna masna, mrsna, dobra komedija jer sam nekada i to dosta uspješno radila, pa sam čak davno dobila i nagradu „Zlatni ćuran” za ulogu u komediji.