Predavanjem „Misija Sv. Ćirila i Metodija. Staroslovenski jezik i početak srpske redakcije” koje je preksinoć održala prof. dr Jelica Stojanović, u prostorijama Društva crnogorsko – ruskog prijateljstva u Nikšiću nastavljena je manifestacija „Dani slovenske pismenosti i kulture”.
Prof. dr Jelica Stojanović je kazala da je bitna razlika u širenju hrišćanstva između Rima i Vizantije bila u tome što se Rim, iako je bio samo crkveno središte, ponašao kao kulturna imperija, dok je Vizantija u tom smislu pokazala „grčki” pristup kulturnim pitanjima – nudila je upravo primjer etno-kulturne originalnosti.
- Iz tog je razloga nastanak svih istočnohrišćanskih alfabeta u suštini slijedilo grčki model stvaranja nacionalnog pisma. Misionari su sa sobom sve ovo donijeli u Moravsku, a to je bio, van svake sumnje, plod dugogodišnjih priprema. Ove pripreme su mogle da budu izvedene samo pod okriljem Crkve i u nekom posebnom centru za izučavanje slovenskog, koji je vjerovatno bio smješten u školi Sv. Apostola, kazala je Stojanović.
Ona je ukazala na veliku težnju Rima da stvori prostrano duhovno područje u Srednjoj Evropi i Dalmaciji.
- Etnički princip Panonske arhiepiskopije i težnja za osvajanjem slovenskog prostora, stvaranje „slovenskog crkvenog koridora”, uz „sjeverno usmjerenje”. Neznabožački knez veoma moćan sa sjedištem na Visli rugaše se hrišćanima i činiše pakosti. Poslavši Metodija k njemu reče: „Dobro bi bilo tebi, sine, da se svojom voljom krstiš na svojoj zemlji, a da ne budeš kao zarobljenik silom pokršten u tuđoj zemlji, i sjetićeš se mene. - Tako i bi”, navodi se u Žitiju Metodijevom, kaže Stojanović..
Ona je naglasila da srpska redakcija staroslovenskog spada među najranije i najstarije.
- Samo počeci staroslovenske pismenosti ostavili su traga na prostoru srpskih zemalja. Od tada, kao neprekidna nit traje istorijski kontinuitet srpskog jezika, prepoznatljiv po svojoj unutrašnjoj i spoljašnjoj istoriji, tj. po svojoj gramatičko-strukturnoj osobenosti, bogatoj pismenosti i književnosti. Djelatnost Metodijevih učenika u Bugarskoj, u prvom redu Klimenta i Nauma, mogla je takođe dovesti Srbiju u dodir sa ćirilometodijevskim tradicijama. U spisu o upravljanju carstvom stoji da su srpski arhont Petar i bugarski arhont Simeon, negdje 897/8. sklopili mir i kumstvo gdje je obavljen obred krštenja, koji je činodejstvovao – sveštenik ili episkop, u okviru čije je jurisdikcije. Pretpostavka: kumstvo je sklopljeno u crkvi Svetog Petra, u oblasti Rasa, uz korišćenje slovenskog Trebnika. Kumstvo je moglo da podstakne širenje slovenskih bogoslužbenih tekstova i pismenosti iz bugarskih književnih središta u Preslavu i Ohridu... Kumstvo Simeona i Petra moglo je biti kanal za prijem danas nepoznatih spomenika ćirilinke prakse, posebno dokumentarne, sa dvora u Preslavu, kazala je Stojanović.
L.N.
Glagoljica i ćirilica
Stojanović je naglasila da je glagoljica u srpskim krajevima, naporedo sa ćirilicom, upotrebljavana tokom 10, 11. i 12. vijeka, koja je vremenom postajala glavno, vodeće pismo, ali se glagoljica upotrebljavala i u kasnijim periodima.
- Glagoljski rukopisi sa područja Ohridske arhiepiskopije u kojima se raspoznaju tragovi srpskog govora pouzdan su znak velike starine glagoljice kao davnašnjeg pisma srpskih bogoslužbenih knjiga, kaže Stojanović.
Ona je naglasila da je 1975. godine pronađen 41 rukopis, pet pisanih glagoljicom, a 36 ćirilicom, od kojih su 24 srpski.
Nesaglediv značaj solunske braće
Tribina „Riječ” Udruženja književnika Crne Gore bila je posvećena slovenskim apostolima, solunskoj braći Svetim Ćirilu i Metodiju, i njihovim učenicima Klimentu i Naumu. Cilj večeri naslovljene „Isprva bješe slovo” bilo je sagledavanje nemjerljive uloge pomenutih svetitelja u stvaranju ćiriličnog pisma, a uvodnu riječ kazala je pjesnikinja Milica Kralj, urednica tribine.
- S ponosom mogu da kažem da su knjige svih vodećih pisaca danas, članova UKCG, štampane na ćirilici i da svaki pisac drži do neprevaziđenog ćiriličnog integriteta, čuvajući osobenost vlastitog pisma, ćiriličnog znaka kao najviši, najsvjetliji simbol samosvijesti, znak samopoštovanja i znak vječnosti pod kojom traje srpska književnost – kazala je Kralj. Ona je ukazala na određene istorijske činjenice i okolnosti u kojima su djelovali Ćirilo i Metodije.
- Kiril i Metodije, svakako najveći umovi 9. vijeka i cijele epohe ranog srednjeg vijeka, zadužili su slovenski svijet kao tvorci prvog slovenskog pisma i prvih knjiga na slovenskom jeziku. Oni su svojim djelom govor makedonskih Slovena iz solunskog kraja uzdigli u rang četvrtog jezika u Evropi, poslije hebrejskog, latinskog i starogrčkog. Do tog vremena Sveto pismo i cjelokupna duhovna literatura i svjetovna književnost stvarani su na tri pomenuta jezika. Koliko je veliko djelo Kirila i Metodija pokazuje i činjenica da su Njemci dobili svoj priznati jezik čak šest vjekova kasnije, poslije reformi Martina Lutera, a drugi narodi još kasnije – pojašnjava Kralj. Ona je dodala i da se prve knjige štampaju ćirilicom u Krakovu 1491. i Cetinju 1494. godine.
Književnik Budimir Dubak ističe da je značaj Ćirila i Metodija nemjerljev, ali da danas u Crnoj Gori progone ćirilicu.
- Kod nas sada i školska svjedočanstva štampaju na latinici, što je dio novog progona Ćirila i Metodija iz Crne Gore – zaključuje Dubak. Sličnog mišljenja je i književnik Veselin Rakčević.
- Srpski jezik nikad nije bio ugrožen kao danas. Mi prvo moramo raditi na sebi, čitati, i suprotstaviti se pismom, slovom i knjigom – smatra Rakčević.
Poeziju su, tematski, pored pomenutih čitali i pjesnici: hadži Radovan Radović, Andrija Markuš, Ilija Vuković, Milojka Jovović, Rajka Mugoša, Milan Rajović, Dušica Pajović, Rajko Vuković, Bećo Došljak, Momo Milikić, kao i Garo Brajković. A.Ć.
Zagrebačka povelja na ćirilici
- Jezik je hranitelj naroda, zapisao je Vuk Karadžić. I još, narodi koji posjeduju pismo ne iščezavaju iz istorije. Zanimljivo je i da je povelja koju je Vuku 1861. godine dodijelio Zagreb, proglašavajući ga počasnim građaninom, bila ispisana ćirilicom – kazala je Milica Kralj.