Priredio: Miladin VELjKOVIĆ
Vatikan je iskoristio priliku da pokrene silnu propagandnu akciju, podigne sve raspoložive snage u svijetu i upravi sve topove na komunistički režim u Jugoslaviji. Stranice „L’Osservatore Romano” bile su sedmicama pune pisama, protesta, poruka vezanih za presude suda u Zagrebu. Stizale su iz čitavog svijeta. Nekoliko dana nakon izricanja presude, 14. oktobra. „L’Osservatore Romano” je objavio dekret Svete kongregacije Koncila u kome su ekskomunicirani svi koji su fizički ili moralno učestvovali u suđenju. Prema analizi britanske ambasade pri Svetoj stolici, ekskomunikacija je obuhvatila i Josipa Broza. U razgovorima sa visokim vatikanskim funkcionerima, britanski ambasador je saznao da nije donijeta nikakva posebna odluka kad je riječ o Titu, već da je Kongregacija samo potvrdila fait accompli. To je značilo da je ekskomunikacija automatski uključila i njega, sve članove suda i javnog tužioca. Pojedinci su takvu odluku tumačili papinim oklijevanjem da se izrazi otvoreno o ulozi Josipa Broza u otvaranju sudskog procesa. Tek kada se ustanovi njegova odgovornost, ili udio u njoj, takođe da se donese odluka adpersonam. Naravno, odluka o ekskomunikaciji mogla je da pogodi samo one koji su bili vjernici u pravom smislu, a ne nominalno rođene katolike. U tom slučaju, njima su bili uskraćeni sveti sakramenti, pričest, učestvovanje na crkvenim službama, vjenčanje u crkvi i drugo. Drugim riječima, odluka je bila čista formalnost, ostatak iz arsenala srednjovjekovnih obračuna sa svjetovnim vladarima i prestupnicima.
Ekskomunikacija je predstavljala samo prvi korak, najavu onog što je dolazilo, što se pripremalo. Očekivao se Herlijev izvještaj o suđenju, ocjena njegove zakonitosti i pravovaljanosti. Njegovo prisustvo na suđenju, posjete i razgovori sa pravnicima, advokatima, američkim konzulom i drugim licima upoznatim sa tokom suđenja, omogućili su mu da izvještaj brzo napiše i proslijedi ga u Vatikan. Početkom novembra 1946. godine, Herli je izvještaj dostavio američkoj ambasadi u Beogradu. U propratnom pismu državnom sekretaru, otpravnik poslova ambasade ocijenio je da je izvještaj bio objektivan i nepristrasan. Podsjećao je u mnogo čemu na suđenje generalu Draži Mihailoviću, kao i druga suđenja u zemlji.
Odgovor Sv. Stolice na presudu nadbiskupu Stepincu i postupcima prema pojedinim predstavnicima katoličke hijerarhije, počeo je da pristiže u Beograd i druge gradove tek početkom naredne, 1947. godine. U razgovoru sa novoimenovanim otpravnikom poslova pri Sv. stolici, Petrom Benzonom, 30. juna, kardinal Tardini izrazio je negodovanje zbog izraženih presuda, kao i pisanja Borbe tokom suđenja. Iako se to očekivalo, papa Pije XII je odbio da primi novog otpravnika poslova. Govorilo se i o mogućem prekidu diplomatskih odnosa sa Sv. stolicom. Poboljšanje odnosa između dvije strane, svakako, nije bilo na vidiku, zaključio je akademik Živojinović poglavlje „Suđenje nadbiskupu Stepincu septembra–oktobra 1946. godine.
Međunarodni pritisci, posebno američki, sa zahtjevom da se oslobodi Alojzije Stepenac, nastavili su se i u narednom periodu, što je, na kraju, rezultiralo njegovim uslovnim puštanjem na slobodu, u kućni pritvor, 5. decembra 1951. Kako je sve to teklo, akademik Živojinović je opisao u istoj knjizi, u opširnom poglavlju „Oslobođenje nadbiskupa Stepinca 1948-1951. godine”. Da bismo, bar donekle, približili pozadinu i krajnji ishod ovog složenog sudskog procesa, citiraćemo poslednji pasus iz ovog akademikovog teksta: „Oslobađanje nadbiskupa Stepinca, u čemu su SAD i njeni predstavnici igrali značajnu ulogu, završilo se zaoštravanjem sukoba između Vatikana i Jugoslavije, kao i administracije i katoličke hijerarhije. I ovoga puta, kao i ranije, SAD su u nadbiskupovom oslobođenju tražile, i našle, svoje interese. Njihovo ostvarenje nije bilo u skladu sa vatikanskim i, širim, katoličkim stanovištima i potrebama. U Vatikanu se očekivalo da SAD poštuju njegove zahtjeve i gledišta, što administracija nije učinila. Ambasador Alen je djelovao u Beogradu i Vašingtonu u skladu sa političkim, strategijskim i diplomatskim zahtjevima i potrebama SAD, zanemarujući u velikoj mjeri stanovišta i potrebe Vatikana. Otuda slabo prikriveno neraspoloženje i kritike, optužbe i polemike u javnosti. Umjesto da ublaži nesporazume i otvori put sporazumijevanju, oslobođenje Stepinca dolilo je ulje na vatru i otvorilo nove sukobe sa neželjenim i dalekosežnim posledicama.
(KRAJ)