Piše: prof. dr Dragan Koprivica
Danas je u Crnoj Gori moderno nazvati se opozicionom partijom, pa imamo čitav spektar opozicionih i “opozicionih” stranaka, među koje ulaze i one sa krajnje sumnjivim referencama. Ali, biti opozicioni, to gordo zvuči danas na političkoj sceni. No, osim DF-a, koji je istinski opozicioni, i ne kalkuliše s režimom, za mjesto ostalih opozicionih utrkuju se i stranke, ujedinjene zajedničkom idejom, da ne pripadaju “primitivnim” partijama, koje se, eto, bore za građanska prava na ulici, nego su u pregovore o Vladi ušli svojom zaslugom, proevropski, kroz skupštinske klupe.
Pritom licemjerno prećutkuju jednu sitnicu, izbjegavaju da kažu, zaobilaze istinu, muka im da bar jednom javno odaju priznanje da su u pregovaračke klupe zasjeli upravo zahvaljujući DF-u i upornim i čestitim građanskim protestima, upravo na ulici. Protestima, koji nijesu bili salonski, nego su obilovali kišom, hladnoćom, suzavcem i policijskim nasiljem. Prećutkuju da niko od njih ne bi imao ni teoretske šanse da zasjedne za pregovarački stol da im DF nije protestima donio tu lagodnu poziciju. Ali oni naprosto osjećaju lako gađenje prema ulici, ćute o zasluzi DF-a i hitaju u ministarske fotelje. Iako su već iz krugova vlasti upozoreni da neće moći da soliraju, nego će morati sprovoditi politiku Vlade. A to znači horsko pjevanje, i zalaganje da se čini sve kako tata kaže.
Naučno-fantastični scenario da će ministri iz redova “opozicije” napustiti Vladu nakon što uvide da su im vezane ruke, djeluje dovoljno smiješno. Ali je zato vjerovatno da će “opozicionari” i te kako imati u vidu već vješto bačeni mamac premijera, da na njih računa (ako budu poslušni) i nakon izbora. Dakle, oni već sad biju bitku ne samo za ove, nego i za fotelje nakon oktobra. Kako jednostavno i providno, pravi lakmus-papir. A pravda, pravna država i druge gluposti, sve će to narod pozlatiti, ili Vlada potplatiti.
Pritom, pregovarački “opozicioni” sastav čine dvije partije, koje vode prethodni i sadašnji predsjednici SDP-a, partije aktivni saradnici sa režimom u dva perioda, a Demos je jedini (!) tu da frizira opozicioni profil.
I pritom tobož niko iz tih partija ne shvata banalnu istinu da će u ministarstvima, koja će navodno kontrolisati “opozicioni” ministri, postojati i paralelni ministri u sjenci, koji će pomjerati glavne poluge, a “opozicioni” se neće ni za šta pitati. Uglavnom, “opozicionari” su režimu omogućili međukorak, spasonosni predah, i time mu svesrdno pomogli, a zauzvrat su već dobili dobre garancije da će sjedjeti u Vladi i nakon izbora.
Bitno je da će premijer na raspolaganju imati širok asortiman “opozicionih” stranaka za krpljenje Vlade, uz to u nadi da će doći i do konstruktivne gužve na “opozicionom” bloku, gdje je već poprilično tijesno; želja mnogo, a fotelja malo.
Praksa o servilnom dijelu opozicije, koja priskače režimu u pomoć kad god to zatreba, danas ova stranka, sjutra ona, prisutna je i u Crnoj Gori svih ovih godina, i ne predstavlja ništa novo. Bitno je da “opozicionari” uz mudre grimase uskaču u režimski brod bezecujući fotelje, i idući na ruku vlastima, vođeni vještim rukama šefa režima, kao lutke na koncu, ili političke marionete.