Autor: Vladimir Gligorov
U čemu je sličnost između jugoslovenske federacije i Evropske unije? U nedovršenosti, nestabilnosti, nedemokratičnosti, nesklonosti privrednom rastu i razvoju? Najprije, u čemu su razlike.
Svaka politička zajednica doprinosi postojanju određenih javnih dobara kao što su bezbjednost, pravda i blagostanje. U nekima je nivo tih dobara veći, u drugima manji, u nekima građani uživaju sve koristi od života u konkretnoj političkoj zajednici, a u drugima tek neke. Moglo bi se reći, ili bar sam ja tako mislio i kada sam se bavio Jugoslavijom i sada kada gledam šta se događa u Evropskoj zajednici, da se zemlje ili zajednice održavaju ukoliko su bezbjedne za njihove stanovnike, a raspadaju se ako nisu pravične. Kako, dakle, stoji stvar kada se taj kriterijum održivosti, nazovimo ga tako, primijeni na Evropsku uniju, imajući u vidu iskustvo Jugoslavije?
Najprije je potrebno uočiti bitnu razliku. Evropska unija nema neposredna sredstva da se stara o bezbjednosti, prije svega spoljašnjoj. Tako da je doprinos Unije bezbjednosti zemalja članica i njenih građana posredan, prije svega posredstvom privrednih i političkih sredstava. EU bi trebalo da doprinese blagostanju građana, a i da stabilizuje njihove demokratije. Prvome bi trebalo da doprinese privredna integracija – jedinstveno tržište – a drugome smanjenje rizika o prevlasti jednog ili drugog ekstremizma, bar kada je riječ o onima istorijski poznatim.
Koji su rezultati dosad? Nezavisno od toga što su građani u pojedinim državama članicama povremeno veoma nezadovoljni, posebno u poslednjih pet-šest godina, činjenica jeste da je učlanjenje u EU manje razvijenim zemljama obezbijedilo brži rast i postepeno smanjenje jaza koji ih dijeli od razvijenijih zemalja. Ovo je različito od jugoslovenskog iskustva jer, mada su sve republike i pokrajine uživale privredni rast i napredak, razlike između njih u dohotku po glavi nisu se smanjivale (Kosovo je izuzetak jer je demografski rast uticao na povećanje razlike u odnosu na sve druge). Jaz se nije povećavao, ali uporedni odnosi koji su postojali početkom pedesetih ostali su praktično isti do pred raspad. Ovo bi trebalo da izazove nezadovoljstvo zajednicom u manje razvijenim krajevima, a zapravo su nezadovoljnije bile razvijenije republike. Zašto?
Tu sada dolazimo do tog pitanja pravičnosti. Evropska unija je zasnovana na vladavini prava, tako da joj se ne može prigovoriti da u njoj ne vlada pravda. Zagovornici odvajanja Velike Britanije nisu zadovoljni što se njeni građani mogu žaliti Evropskom sudu, što oni smatraju ograničavanjem suverenosti, što je, međutim, ono što zapravo vladavina prava i treba da predstavlja. U Jugoslaviji vladavine prava nije bilo. Zakoni su se poštovali dok je to bilo korisno i s vremenom je postajalo sve korisnije, ali nisu obavezivali državu ukoliko to nije bilo politički cjelishodno. A naravno, država je bila prisutna svuda, tako da je pravna nesigurnost potencijalno bila velika.
Evropska unija takođe stabilizuje demokratske poretke u zemljama članicama jer dokle god postoji ekonomska korist i pravna sigurnost, nedemokratske partije moraju da pridobiju glasače za napuštanje Evropske unije da bi ostvarile svoje ciljeve, a za to većine doskora nije bilo. Jugoslavija je bila nedemokratska država, tako da je njenom političkom sistemu bila inherentna nestabilnost. To ne znači da nije mogla da se demokratizuje. I zapravo u slučaju raspada Jugoslavije potrebno je objasniti neuspjeh demokratizacije.
Mnogi u Evropskoj uniji vide Jugoslaviju, jer su im fiskalni sistemi donekle slični. A, kaže se, nepravedni, jer se novac preliva od bogatih država siromašnijima. To, zapravo, nije izvor nezadovoljstva u Evropskoj uniji, bez obzira na to što neki zagovornici bregzita upravo to pominju. Slična je bila kritika Fonda za nerazvijene u Jugoslaviji, koji je zapravo ukinut prije raspada. Tako da nije potrebno napuštati EU samo da bi se manje uplaćivalo u zajednički budžet (koji je inače jedva jedan odsto bruto domaćeg proizvoda EU). To je stvarno klanje vola za kilo mesa.
Problem pravičnosti je upravo suprotan: u EU, uostalom kao u Jugoslaviji, nema dovoljne međuzavisnosti građana. U EU nemaju ovlašćenje da oporezuju, a nemaju ni zajedničke socijalne fondove, sasvim slično kao i Jugoslavija. Nije, odnosno nije bila, fiskalna unija. Tako da privredna kriza podstiče zatvaranje, što će reći podstiče nacionalizam, kao što se i vidi. Glasači nemaju interes u Evropskoj uniji već u svojim državama, pa im nacionalisti obećavaju da će ih dodatno zaštititi povratkom suverenosti – od imigranata, od konkurencije, od štednje, dok je EU nepravična prema njima, jer ih u tome ograničava. Tako da je nedostatak fiskalne integracije razlog što razlaz izgleda korisniji od ostanka u zajednici. Hoće li pobijediti glasači u zemljama u kojima jačaju nacionalisti i posebno neliberalne demokrate, dakle zagovornici neke vrste autoritarizma, ostaje da se vidi.
No, kada je reč o Jugoslaviji pitanje pravde nije bilo prije svega posledica neslaganja o javnim finansijama, već o teritorijama. Do demokratizacije nije došlo zato što se demokratskim sredstvima nije, naravno, mogla obezbijediti korekcija teritorija. Tog problema u Evropskoj uniji nema. Njen problem jeste u tome što se suočava s problemima bezbjednosti koji se ne mogu riješiti ako nema zajedničkih ustanova bezbjednosti i nema odgovarajuće fiskalne unije. Zajednica koja ne može da se stara o bezbjednosti teško da može da se konstituiše, što je problem EU. Zajednica koja nije pravična teško da može da se održi. A ona u kojoj postoji spor o pravičnosti granica može lako da se raspadne u krvi. Jugoslavija nije bila nebezbjedna, mogla je da se demokratizuje i obezbijedi pravični fiskalni sistem, a raspala se zbog spora oko teritorija. To su sličnosti i razlike.Peščanik.net