Piše: Janko Jelić
Tvrdim i ponavljam, Crna Gora je na putu nestanka. Njene vođe sve rade ne bi li je uništili. Ja sam prije deset godina bio protiv crnogorske nezavisnosti, ali ni slutiti mogao nijesam da su mnogo veći i zagriženiji borci protiv države Crne Gore upravo oni koji su zvanično nosili ideju njene državne samostalnosti. Svaki trezven i pošten čovjek koji pamti malo duže od prosječnog goluba vidi i zna da se referendumom 2006. godine Crna Gora nije osamostalila, već da je taj referendum bio samo razbojnička potvrda da zajednička država sa Srbijom više ne postoji. Tu državu, koja je imala neke obrise ozbiljnog državnog subjekta, srušile su strane službe unajmljujući domaće nesrećnike da kradu i razaraju sopstvenu kuću. Ti nesrećnici danas se zovu političkom elitom i obavljaju visoke državne funkcije. Doduše, polako, ali sigurno, i njihov vakat prolazi i dolazi vakat nešto mlađih koji se spremaju da postanu elita i funkcioneri ne želeći da vide da te funkcije vrlo brzo neće vrijedjeti iz dva bitna razloga; na tim funkcijama neće imati šta da se krade, jer je sve pokradeno, i neće moći ničim da se upravlja, jer je stvarna moć već odavno prešla u ruke stranaca, koje bi neki naši zbunjeni preci i danas nazvali okupatorima. Doduše, među novim političarima ima i onih koji o dobru Crne Gore misle koliko o lanjskome snijegu i koji platu primaju ko zna odakle da bi svima nama bilo gore. Ali, dok nova klasa „stručnjaka“ ne preuzme vlast, da vidimo šta nam se danas dešava.
Crna Gora slavi deset godina nezavisnosti od Srbije. Namjerno kažem „od Srbije“, jer je od svih drugih i od svega drugog zavisna kao teški narkoman. Za tu priliku crnogorski vlastodršci su pripremili niz programa, a centralni program je velika lakrdija sastavljena od niza tematski povezanih skečeva. Ne znam odakle da počnem?! Evo, u opštoj slavljeničkoj euforiji naši polupismeni nastavnici gone učenike da prave ručne radove za veliki slavljenički bazar i izložbu posvećenu otužnom jubileju nezavisnosti. Jadna djeca se zbunila i pitaju učitelja: „Kako da pravimo bilo šta kad nas niko nikad nije učio da išta radimo?“ A učitelj strogo odgovara: „Ako ne umijete vi, umiju vam roditelji. Ako ne umiju roditelji, natjerajte djeda i babu. Ako su vam pomrli djedovi, uhvatite strica i ujaka. A ako su pomenuti rođaci emigrirali, onda dosađujte komšiji. Sve u svemu, rad morate donijeti ili će se u protivnom smatrati da ste vi tako mali civilizacijski zaostali i da ste pristalice srpskog hegemonizma i klerofašizma!“
I djeca nemaju kud. Teško im je da rade ono što ne umiju, ali im još teže pada da ih učitelji nazovu četnicima. Zato danas možete vidjeti stare mrke Crnogorce kako su pođetinjili i prave od gline i plastelina zlatno- crvene kokarde i slične džidža-midže ne bi li dokazali kako su njihovi sinovi i unuci iskrene patriote. Da ne bude da je u ovoj velikoj proslavi sve isforsirano na silu u obilježavanje jubileja je uključeno nešto što je odista original crnogorsko. A to je jedna baš onako po crnogorski krupna epska laž. Mi kad lažemo ne otvaramo usta zbog sitnica, već odvalimo toliko da bi se i Minhauzen pred nama postidio. Bilo nam je nekako jadasto da se hvalimo kako nam je država stara tek deceniju, pa smo lijepo zvanično usvojili da smo stari čitav milenijum. Zašto da se sad cjenjkamo godinom manje ili više, mi smo stari hiljadu godina i trenutno smo najstarija država u Evropi. Jedino nas može zeznuti Makedonija ako dokaže da je Aristotel bio nacionalni Makedonac i direktni predak Gocea Delčeva. Ipak, glavni dio programa proslave je ostavljen za skupštinu, vladu i vladajuće stranke. Tu bi se imalo šta opisivati nedjelju dana, ali niti ja umijem toliko niti mi ove novine daju. Zato ću pomenuti samo nekoliko glavnih tačaka ove velike državne priredbe. U zatvoru i u tužilaštvu je ovih dana odigran završni skeč u predstavi pod nazivom „Poštena država protiv nepoštenog Sveta Marovića’’. Ekspozicija i zaplet te drame bili su prava klasika, ali rasplet je nevjerovatno moderan, dosad neviđen. Naime, čovjek je bio u zatvoru sve dok se vodila istraga je li lopov ili nije lopov, a onda kad je sud pao u očaj zbog nemogućnosti da mu dokaže krivicu, sam Marović je napravio genijalan potez. Priznao je krivicu. I svima je laknulo, a naročito Maroviću. Znači, dok smo nagađali je li ili nije kriv, držali smo čovjeka u zatvoru. A sad kad je sam rekao da je krao pustili smo ga iz zatvora. Vrlo jednostavno i logično. To je najnoviji metod u borbi protiv kriminala. No, nije to jedina inovacija koju Crna Gora pokazuje svijetu za svoj milenijumski jubilej. Recimo, crnogorski parlamentarci su daleko prešišali stare zapadne demokratske sisteme. Naime, baš za dane proslave svijetu ćemo otkriti da je u demokratiji moguće da postaneš ministar, a da prije toga ni ti, niti tvoja stranka nikad nijeste učestvovali na izborima. Odnosno, uvešćemo novu praksu, budući premijer će ići džadom, zagledati po narodu onako đuture, pa kad mu se kakvo stasito momče ili djevojče dopadne, on će ga lijepo uzeti pod ruku i zamoliti ga da ode s njim do kabineta da malo pregovaraju o nečemu, a zatim ga lijepo postaviti za ministra. Milicije, poljoprivrede, finansija, bakinih kolača, bilo čega, svejedno čega. Tako će od sad biti pravilo, prvo postaneš ministar, pa se tek posle kandiduješ na izborima. I ne bi naše otkriće bilo kompletno kad ne bismo dodali još i ovo detaljnim proučavanjem je utvrđeno da je najbolje za jednu vladu da ministre rotira po resorima. Recimo, ako je neki mladić bio ministar milicije i ako se umorio od mlaćenja po narodu koji protestuje, najbolje mu je da ga premijer prebaci u neki drugi resor da malo odmori. Na primjer, da mu da se malo zanima finansijama. To je, u stvari, i poklon građanima za praznik, najnakardnija i najnelegalnija vlada u milenijumskoj istoriji ove vječne i sve vječnije države.
Autor naše priredbe je planirao da vrhunac cijelog programa bude u kratkoj, ali efektnoj tački koju bismo mogli da nazovemo „Atentat na kralja’’. Naravno, ne radi se o pravom atentatu, ali ni kralj nam nije pravi, već zamišljeni i umišljeni. Na njega je pucano javno u parlamentu, onako kako se inače puca na kraljeve, rafalno, stihijski i iz najjeftinijeg oružja. Verbalnom kanonadom sletjela je jedna kruna i otkotrljala se da traži neku novu usijanu glavu. Nikome se zasad glava poda nju ne potura, ali ako imamo išta crnogorsko naći će se već kandidata i za krunu i za tu zvučnu titulu. Sve u svemu, u skupštini se čulo ono čuveno: „Kralj je mrtav!“ A očekujemo da negdje kroz novembarske magle čujemo ono još čuvenije i nama milije: „Živio kralj!“ Možda ćemo čuti i: „Kralj je vaskrsao!“
Ne znam za vas, ali mene sve ovo što se dešava u Crnoj Gori podsjeća na jedan veliki „rijaliti šou“. Na program koji nas samo prividno zabavlja, a suštinski nas maltretira i vrši nasilje nad nama. Kad bih jednom riječju pokušao da opišem deceniju crnogorske nezavisnosti čini mi se da bi najprikladnija riječ bila – terorizam. Država, odnosno ljudi koji su se s njom poistovjetili, jednostavno nas terorišu i nemaju namjeru da batale. Naprotiv, bestidno nastavljaju, ne mareći za pravilo da jedno nasilje ne može roditi ništa drugo do novo nasilje i mržnju. Crna Gora je danas zemlja u kojoj je običan građanin žrtva planiranog državnog ideološkog, medijskog, političkog, pa i fizičkog terora i svakovrsnog ponižavanja i potcjenjivanja. Tim putem ova nesrećna država ide u pravcu najopasnije samodestrukcije i nekontrolisanog nasilja koje nas može odvesti u ambis čije dubine nijesmo svjesni. Daj, Bože, da griješim.