Svako srce, ako nije samo pragmatični mišić, voli da se pretvara u plamen. Tako, pretvarajući se, uči da postaje srce. Bez toga ono je pragmatični mišić, ili mišić koji grize sve druge organe i potencijale. Tišina i povremena odvojenost od zemaljskih briga, dopušta da se razmišlja ovako. Mene je Crna Gora mnogo namučila, zaslužio sam da se malo odmorim u ruskoj stepi. Ništa ljepše od borbe, ali ništa ljepše ni od odmora poslije borbe. Ali kome pričam kad sam vodio više nevidljivu nego vidljivu borbu. Učio sam tamo da preskačem granice i izlazim iz zabiti. Milina je to. Kao da te neko nosi. Kao da ti neko daje krila. A daje , kako ne daje!
U najdubljoj tišini probudi se Živi Pomoćnik. Prosto dođe, i da ti snage da preskačeš brda i doline. Gledaš kako to radiš, a ne mičiš se sa stolice. Doduše, ugrijane, leteće, električne. Na kojoj možeš da se podižeš i spuštaš, koliko ti volja. Do zvijeda, i nazad, do ada. Evo ovdje se sklonih od crnogorskoga oškanja i mrškanja. Čovjek je i drugačiji, kad se nađe na drugom mjestu . Nije jednako biti i Crnoj Gori, ili u ruskoj stepi, ili Vladivostoku. I dišeš vazduh s Tihog okeana. I udišeš božije prostranstvo.
Elem, odmaram se ovdje nevjerovatno od crnogorskog oškanja i mrškanja. Vjerovatno sam to nekako zaradio. Kao da sam nosio željezne šine po Crnoj Gori, i to na golim leđima. A nosio sam kako nijesam? Nosio zajedno sa mojim mučenicima, mojom sabraćom, koja nose crnogorska brda na leđima. Da se ne (s)urvaju. Jer neće ni brda da stoje uzgor, ako neko pod njih ne podmetne leđa. Ovi nesretnici, što su uzeli odoskoro da prepravljaju Crnu Goru, hoće da naprave ravnicu od nje. Ne ravnicu, nego živo blato. U kojem će se podaviti konji i magarci, a ne ljudi i junaci.
Dogovoriše se da urvaju Durmitor i Lovćen pošto-zašto. Kako-tako. „Ma to su umišljene crnogorske veličine. Mnogo su se zorili i gornjali i podsticali puste Crnogorce na besmilne podvige. E nećeš više, Durmitore, ni ti, Lovćene – počepaće vam evropske i evroameričke babe po gordim glavama. I uraditi u svom performansu sve što im padne na senilnu pamet. Dosta je praznoga crnogorskoga čojstva i junaštva. Šta je sve to, kad se pročitaju svjetske bajke i fantazije? Ko ne mrda iz ovih brda, misli da nema višijeh, ni čvršćijeh, ni moćnijeh. Jesu tvrda brda uzor duši, ali i proizvođači oblačne mitomanije: Mi smo veliki k,o brda, mi smo čvrsti k,o stijene. Nas ne zna niko nego Bog. Čudo smo, ali se to ne da kazati ljudskijem jezikom. Pa šta da ti pričam, kad i ti znaš ovo što se ne da kazati”.Tako su govorili Crnogorci
Jedan me skoro opomenuo da govorim nerazumljivim jezikom. „Kako nerazumljivim, jadan brate? Pa ja sam mislio da i ti ovo znaš? Ako ne znaš, a onda da nosiš, pa će to da se probudi u tebi kad-tad. Pa ćeš biti veliki ko planina. Ne! Bićeš mali, ali živ.
„Atom misleći“. Eto to je više, nego postati velik ko planina. Ne može čovjek postati veliki, ako ne prođe kroz ništa. Ne samo kroz ništa, nego kroz niđe i ništa. Ne da prođe, nego da se napije do besvijesti toga tužnog i mudroslovnoga pića. Avetam li, ja ovo, - avetam...?. Ma neka avetam. „Avetanje je, vjeruj, nekad bolje od pametanja“, govorio je jedan, dodajući – od pameti se čovjek osuši. Suši i nestaje, jer ga jede pamet. Sad mi odnekud zazvoni u ušima riječ iz mog pustog djetinjstva: „Nema ništa od njega, izjela ga škola“. Nijesam znao tada kako to može da čojeka izjede škola, ali sad znam.
Ma pusti ta zanovijetanja sad, vidiš – propade nam Crna Gora! Evo su se dogovorili kako da je raskubu. Da je pretvore u dolare, i da je stave u džepove. Danas može sve. Pa i oni koji se očima ne mogu vidjeti, mogu da se dogovore kako da raskubu Crnu nam Goru. I da je stave u džepove. A stavili su je već dosta. A ostalo je još nešto. A ovi koji joj sjede za vrat, a koji se među sobom oškaju i mrškaju, dogovoriše se kako nju i njen narod da stave u džepove. Kad te neko stavi u džep, ne možeš se odatle izvaditi više nego iz jame. Izgubiš snagu, izgubiš svaku krepost, kad si u nečijem džepu. Od ljudi vidiš utvare koje će te izmaljugati gdje te god sretnu. A mnogi su u nečijem džepu, a da to i ne znaju. A mnogi osvanu kod tobož svoje kuće, a omrknu u tuđoj torbi. Oškanje i mrškanje su kanonizovani crnogorski jezik, godpodo, ako nijeste znali. Sva velika crnogorska priča spala je na oškanje i mrškanje. -Mrš tamo! – Ne, nego mrš ti tamo! –Ti si niko! A ti si niko i više nego niko! -Nemoj da te izmrškam odavde, nije za tebe skupština, no kućara pa laj tamo. -Nije za tebe da upravljaš Crnom Gorom, nego da te strpaju u buvaru, pa - ođe meko ođe tvrdo, junače! Ali – nedragi brate u nevjeri, što da se mrškamo, kad možemo da se oškamo! A možemo pred bijelim svijetom i da se mrškamo, ali među se i šapatom da se oškamo. Pa se lijepo i daleko od očiju nagodimo. Pa svak onda tuđoj kući. A imamo čime plaćati kiriju pa da je i u suvom zlatu. Očevina će nas i ovakve pridržati. Oš tako, mrčo, da se nagodimo?
(Autor je književnik)