Opšte je mjesto da svi političari lažu, to jest, rečeno jezikom „političke korektnosti”, zasipaju nas neistinama.
Dvije su vrste političkih lagarija. Jedne su u iskušenju, kojem ne odolijeva nijedan, da obeća nešto za šta je siguran da „ni u ludilu” neće ispuniti. Zato što je nerealno ili jednostavno nemoguće.
To su laži koje su sredstvo za osvajanje vlasti. Druga vrsta su one koje pomažu da se ona sačuva. One situacije kada nas vođa ubjeđuje da nešto ne zna, da nije obaviješten, da nije učestvovao... Praveći nas pritom budalama i vrijeđajući nam inteligenciju.
Već je opšte mjesto objašnjenje da nas političari lažu zato što mi želimo da nas lažu. Pogotovo u ovim smutnim vremenima, kada su nada i optimizam u deficitu, pa prihvatamo obećanja o boljem životu i ljepšoj budućnosti. Što nas neko u tom pogledu više (i vještije) obmanjuje, toliko mu veće povjerenje poklanjamo.I na kraju se prekasno otrijeznimo.
Političko laganje nije naš izum, s tim što smo lakovjerniji od drugih. Bezočno laganje je političko sredstvo i onih koji pretenduju da nam budu učitelji demokratije, što prilično uvjerljivo pokazuje ono što se ovih dana događa kod njenog globalnog misionara, u Americi.
Tamo se upravo privodi kraju predizborni vašar u kome dvije partije, Republikanska i Demokratska, odabiraju svoje kandidate za predsjednika, položaj koji se sa izvjesnim pretjerivanjem, ali donekle i s razlogom, opisuje kao ”najmoćniji na svijetu”.
Iako sve još nije i formalno ovjereno, sva je prilika da će u novembru Amerikanci birati između Donalda Trampa i Hilari Klinton.
Prije toga, ponuda je bila velika – u republikanskom taboru trku je počelo čak 17 kandidata za predsjedničkog kandidata – ali je izbor bio mali, tako da na kraju birači treba da se odluče da li za nacionalnog (pa donekle i za globalnog) lidera žele jednog ekscentričnog milijardera ili jednu ženu.
Donalda Trampa prate epiteti da je demagog, prevarant i nadasve lažov (to jest da ”ignoriše činjenice”). Hilari Klinton, kojoj ne odriču političko iskustvo i sposobnosti, prati pak imidž koji je samo za nijansu bolji: da je pokvarena, prevrtljiva i takođe lažljiva.
U američkim medijima, klasičnim i digitalnim, u opticaju su kolekcije laži oba očekivana kandidata. Trampov dosije u tom pogledu je nesumnjivo bogatiji (mada u nekim situacijama postoje dileme da li laže svjesno ili jednostavno nema pojma o onome o čemu govori) – dok je onaj o Klintonovoj nekako uvjerljiviji. Utisak je naime da Tramp laže impulsivno, a Hilari – sistematski.
Bivša prva dama, senatorka i eksšefica američke diplomatije, ovih dana je na svojevrsnom medijskom poligrafu: na ”jutjubu” se vrti reklo bi se brutalni video-zapis ”Laži Hilari Klinton u 13 minuta”, koji je postao ”viralan”: vidjelo ga je 7,5 miliona ljudi, njih 85 hiljada ”lajkovalo”, a 26 hiljada (uglavnom cinično) komentarisalo.
Na samom počeku je upozorenje da to nije ”propaganda u korist Trampa” uz napomenu da je on sledeći. Video je, u stvari, efektna montaža starih i novih izjava Klintonove ili njenih odgovora na pitanja iz intervjua ili sa konferencija za štampu i uglavnom potvrđuje preovlađujuće mišljenje kojoj o njoj imaju Amerikanci (pa i ostatak svijeta): da je oportunista koji će u svakoj prilici reći ono što je u tom momentu politički najprofitabilnije.
Političari svugdje nastoje da zatrpaju loše momente iz svoje prošlosti, pravdajući ih zabludama mladosti i tadašnjim kontekstom, tvrdeći da su sazreli i da su se promijenili. To jeste logično – svako novo iskustvo nešto promijeni u svakom čovjeku – ali ono što je uvjek pod sumnjom, to je koliko su ove transformacije iskrene i stvarne.
Uzimajući u obzir rastuću moć društvenih mreža u političkim kampanjama i oblikovanju javnog mnjenja, ne bi trebalo potcjeniti štetu koju Hilari može da donese ovaj dosije njenih laži. Od one iz kampanje 2008, kada se prsila kako je tokom posjete Bosni 1996. na aerodromu bila pod vatrom snajpera (dok snimci pokazuje da je sve bilo sasvim normalno i bezbjedno: ona i ćerka su čak pozirali fotografima), pa do laži da je ime dobila po prvom osvajaču Mont Everesta (rođena je 6 godina prije njegovog podviga), sa mnogo toga između.
Njeni „loši odnosi sa istinom” idu dotle da ju je jedan ugledni kolumnista kao „rođenu lažljivicu” opisao još prije 20 godina. Posle gledanja kolekcije laži koje su stale u pomenutih 13 minuta, reklo bi se da malo ko razuman može da glasa za nju, ali i u Americi, kao i drugdje, pamćenje birača je kratko, a na ovim izborima alternativa je još manje inspirativna. Uostalom, nije li već mnogo puta dokazano da svi koji vjeruju političarima, od njih dobijaju baš ono što zaslužuju.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik ‘’Politike”)