U svom autobiografskom djelu „Mojih nekoliko svjetova” Perl Bak kaže da je „svijet naš pravi dom, dom za sva ljudska stvorenja, bez obzira na stvaralačako prebivalište svakog od nas. Kuća, komadić zemlje može se nalaziti ma gdje, ali ljudi su u srcu i težnjama uvijek isti. Da bi volio sebe čovjek mora prije svega, da voli druge, da pokuša da ih shvati, da poželi da učini nešto za njih. Tragajući za ovim možda sam sve svoje godine provela u nemirnim dalekim lutanjima i upravo u tome nalazila sreću.“
Ako je nečije djelo inspirisano lutanjima onda je to sigurno slučaj sa Perl Bak. Čitavog svog života gradila je nevidljivi most između dva svijeta, Istoka i Zapada, između Kine i Amerike. Misao drevnog kineskog mudraca koja glasi „Pod nebom smo svi mi samo jedna porodica”, zapisana na hartiji tušem i četkicom od kamilje dlake, potpuno se ugradila u književni opus Perl Bak koja je sa podjednakom ljubavlju i uvažavanjem ispisivala duhovnu istoriju dvije veoma različite kulture.
Perl Bak je rođena u porodici prezbiterijanskih misionara 26. juna 1892. godine u Hilsborou, gradiću u zapadnoj Virdžiniji. Sa pet mjeseci roditelji su je odveli u Kinu tako da je prije naučila kineski nego engleski jezik. Kad je odrasla vratila se u Sjedinjene Države i upisala se na Randolf-Mekonov koledž. Nakon završetka koledža vraća se u Kinu, gdje se udaje za misionara Losinga Baka. Bila je predavač na kineskim univerzitetima a Kinu je napustila krajem četrdesetih godina dvadesetog vijeka. Imla je dvije kćeri, jedna je bila mentalno zaostala i priču o njenom životu Perl Bak je preoblikovala u romanu „Dete koje nikada nije odraslo.“
Od muža se razvela 1936. ali je zadržala prezime Bak. Posle se udala za svog izdavača Ričarda Volša i sa njim živjela u Pensilvaniji sa petoro usvojene djece. Osnovala je zadužbinu „Kuća dobrodošlice“ za usvajanje i pomoć djeci čiji su očevi bili američki vojnici.
Umrla je 6. aprila 1973. godine proživjevši dug i plodan život. Kroz njene oči milioni čitalaca mogli su da vide ljepotu Kine i njenog naroda, drevnu Kinu koja je bila više civilizacija nego nacija i više tradicija nego država.
Pisala je po uzoru na tradicionalne kineske romansijere – prirodno, neizvještačeno, jednostavno, podređujući svoju građu opisu života i kroz ogromni vremenski i prostorni oblik otkrivajući događaje po onom redu u suštini, ritmu i obliku koji su jedino mogući.(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.