Donoseći jednu potresnu porodičnu priču, ovaj tekst nas vraća u ratnu i poslijeratnu crnogorsku stvarnost u kojoj je nacionalna i kolektivna sudbina nužno ispreplitana sa ličnim i intimnim iskustvom protagonista, sa stradanjima i gubicima kojima ovo pripovijedanje daje univerzalni karakter, kazala je Vanja Vukićević Garić.
Ovo djelo posvećujem sudbini jedne porodice vrijedne svakog poštovanja i Vasu, mom ponosnom i mučeničkom ocu, čovjeku koji je tokom cijelog života vodio borbu za opstanak porodice i sa rođacima dijelio svaku muku – kazala je autor romana ,,Gorostasi sa Sinjavine” Ljubica Zeković, rođena u Poznanovićima kod Tomaševa, a danas živi u Podgorici.
– Želja mi je da od zaborava spasim one ljudske vrijednosti što su imali. Jasno mi je da nijesam snažan pripovjedač, ali preda mnom je bio izazov, jer je prošlost moja tema i govori o čovječjoj istini bez mnogo fikcije. Djelo je napisano sa ciljem da čitaocima približi muke uglednog domaćina i uglednih sinova koji su tokom svog uspona bili izloženi stradanjima zbog svoje smjelosti i čestitosti. Zekovićeva kaže da su momačka stradanja krenula tokom Drugog svjetskog rata i trajala do kraja 70-ih godina, ali da oni nikada nijesu gubili svoje dostojanstvo, niti su se dali ponizati.
– Događaji uglavnom nose dokumentarnu cjelinu i likovi su autentični a ima i izmišljenih. Dodata je i patetika kojoj nijesam umjela da se otmem. Ka ostvarenju cilja krenula sam kasno, pa me je vrijeme požurivalo, jer je trebalo shvatiti ono neshvatljivo, a neshvatljivoga je bilo na pretek – kazala je Zeković.
Kako je u predgovoru knjige, koja je izašla u izdanju ,,Unireksa” iz Podgorice, uz štampanje bjelopoljskog ,,Pegaza”, kazala dr Vanja Vukićević Garić, peti po redu roman Ljubice Zeković ,,Gorostasi sa Sinjavine”, kao i njena prethodna djela, u velikoj mjeri je baziran na istinitim događajima, na istoriji i činjenicama koje su često neobičnije i izuzetnije od fantazije.
– Donoseći jednu potresnu porodičnu priču, ovaj tekst nas vraća u ratnu i poslijeratnu crnogorsku stvarnost u kojoj je nacionalna i kolektivna sudbina nužno ispreplijetana sa ličnim i intimnim iskustvom protagonista, sa stradanjima i gubicima kojima ovo pripovijedanje daje univerzalni karakter, iako ne manje potresan zbog svoje opšte prepoznatljivosti. Već u uvodu je otkrivena snažna biografska i autobiografska osnova od koje nacija polazi, koja sugeriše i tanku, gotovo neuhvatljivu liniju između autorke i naratorke, budućnosti da je jasno da se i izvan romanesknog svijeta i unutar njega traga za istom istinom – onom koja bi mogla donijeti olakšanje, utjehu i transformaciju davnog bola u nešto više, trajnije i svrsishodnije.
Roman je podijeljen u dva dijela, povezan sagom o jednoj u mnogo čemu izuzetnoj prodici. Prvi dio, tematski orijentisan ka ratnom iskustvu i strahotama iz četrdesetih godina prošlog vijeka, u fokus stavlja mladog junka Đorđija Zekovića, Novovog brata, hrabrog partizana koji je poginuo prilikom jednog od krvavih napada u Dugom svjetskom ratu. Mučen misterijom u vezi sa detaljima Đorđijeve pogibije, te nemogućnošću da otkriju tačno mjesto gdje leži njegovo tijelo, Novo želi da priča o njemu i bolu oca Jagoša. Drugi dio romana prati priču o Jagoševoj porodici, u vrijeme nakon rata, nakon postepenog oporavka od udaraca istorije i lične sudbine. Autorka svojim narativnim letom natkriljuje luda vremena i spasava gorostase sa Sinjavine od zaborava, zaključila je Vukićević Garić.
Ljubica Zeković ne posustaje da vrijedno ispisuje priču o prošlosti i životnoj epopeji čovjeka sa ovih prostora. Izrastajući tako u brižnog hroničara svoga zavičaja, ona predano i posvećno tka dragocjeno štivo. Kao da daje baš u njemu skriven izlaz i izbavljenje od svih muka i nedaća s kojima su se suočili njeni junaci a preko njih i autorka sama – kazao je u pogovoru knjige Božidar Denda, predsjednik Saveza slijepih Crne Gore.
– Štaviše, spisateljka svom pozivu prilazi sa posvećenošću koja je svojstvena samo rijetkim i do kraja predanim posvećenicima i služiteljima dobra koji sve što rade rade sa ciljem da pomognu nevoljnima i potrebitima ili da im makar malo olakšaju bol i patnju.
Većina ili gotovo sve što je Zeković do sada napisala nosi pečat autobiografskog. Takva je i ova knjiga. To je roman o stradanju njene čestite i ponosne porodice, njenog bliskog rođaka Nova. A on upravo u njoj i njenom pisanju traži oslonac, izlaz i utjehu za sve patnje i brojne životne nedaće – kazao je Denda.
Ovo je dakle priča o stamenom vitezu sa Sinjavine, o vrijednom domaćinu Jagošu i nadljudskim naporima pred razaračkom i ništilačkom silom rata. Ovo je priča o njegovim sinovima, Đorđiju, Mileti i Čedu, koji svaki na svoj način stradaju sa svoje uzoritosti i plemenite ljudske dobrote. Priča koju kazuje bol i duboka pitanja njihovog brata Nova a autorka ih samo prenosi u književnu formu.
U slikanju ljudskih karaktera nalazi se svakako najveća snaga ovog štiva. Ono, međutim, nije lišeno ni drugih literarnih vrijednosti. Radi se naime o lijepim i upečatljivim opisima prirodnih ljepota, koji su premda rijetki, ipak slojeviti i prilično složeni, što čitaocu daje priliku da autentično i neposredno doživi atmosferu i osobine ambijetna u kojem se radnja romana dešava.
Zbog svih primijećenih vrijednosti o kojima je ovdje bilo ponešto rečeno, kao i zbog drugih o kojima, dakako, treba pisati, ovaj najnoviji roman podgoričke spisateljice Ljubice Zeković treba preporučiti kao vrijedan pažnje i poštovanja – zaključio je Denda.
Milovan Novović
Iz biografije
Ljubica Zeković je rođena 1937. godine u Poznanovićima, Tomaševo, Bijelo Polje. Školovala se u Tomaševu i Podgorici, gdje je i radila kao ekonomski tehničar.
Od 1968. godine član je i aktivista Saveza slijepih Crne Gore. Objavila je četiri romana: „Milja“ (1996), „Evo ga moj sin“ (1998), „Nejasne čežnje“ (2009) i „Davni miris sjenokosa“ (2012). Za ovaj roman dobila je Unireksovu nagradu – Dušan Kostić u maju 2013. godine. Objavila je i dvije zbirke priča: „Sunce na zalasku“ (2005) i „Želja“ (2013).
Sa pričama je osvajala nagrade: četiri puta prvu na konkursima za književnost Saveza slijepih Jugoslavije, četiri puta prvu i tri puta drugu nagradu na konkursima za književnost Saveza slijepih Srbije. Poslednju je dobila krajem decembra 2015. gopdine za priču „I trećeg Savin dana“.
Priče je objavljivala i u časopisima „Revija”, „Mozaik”, „Odjek”, „Pravo na riječ”, „Glas”. Zatim u časopisima štampanim na crnom tisku „Dodir”, „Glasnik”, „Zbornik” i na Brajevom pismu „Svitanje”.
Njenih šest priča zastupljeno je u antologiji „Zrnevlje svetlosti“ koju je 2007. godine izdao Savez slepih Srbije.