Priredio: Miladin VELjKOVIĆ
Na pitanje da li je priznao Mačeka za vođu hrvatskog naroda, Stepinac je odgovorio potvrdno. Ipak, Mačeka nije smatrao odgovornim za bilo kakva zlodjela. Na pitanje da li je sarađivao sa dr Niedzielskim, predsjednikom križarske organizacije, odgovorio je da je on samo donosio odluke i da se sa njim sastajo jedanput godišnje. Na pitanje da li je ikada kritikovao križare zbog njihovih djelatnosti, nadbiskup je odlučno odgovorio da je to bila „unutrašnja stvar” o kojoj nije želio da odgovara. Ispitivanje se nastavljalo, uprkos Stepinčevom ćutanju. Ipak, izjavio je da nije ništa znao o dodirima sa savezničkim snagama. Odbacio je tvrdnju da se sastajao sa Lisakom namjerno i potvrdio da nije znao za njegov boravak u biskupskoj rezidenciji. U pogledu blagosiljanja zastave, odgovorio je da ga je Šimecki upoznao sa tim, na šta je ovog upozorio da u to ne treba da se miješa. Za pisma koja mu je slao Moškov, odgovorio je da ih je uništio ili naredio da budu spaljena.
Za vrijeme ispitivanja o pokrštavanju, nadbiskupova samouvjerenost bila je uzdrmana, a odgovori postali nesigurni. Kad je tužilac pročitao duge izvode iz izvještaja koji je, prema navodima optužnice Stepinac uputio lično Piju XII, 18. maja 1943. godine, odbacio je da ga je on pisao. U izvještaju se govorilo da su četnici počinili mnoge zločine protiv Hrvata, optužio je pristalice velike Srbije da žele da u nju uključe i djelove Hrvatske i upozorio na njihovu namjeru da katolike prevode u paravoslavlje. U tom slučaju, pravoslavlje će se naći pred vratima Italije. Zbog toga je tražio od Pija XII da stane u zaštitu hrvatskog naroda. Tužilac je to prikazao kao poziv za stranu intervenciju. Kada se prešlo na čitanje izvještaja ustaških neslužbenih predstavnika pri Vatikanu, dr Rušinovića i Lobkovica, i izjava Pavelićevih ministara Alajbegovića i Košaka, Stepinac je prećutao odgovor. Nakon toga, tužilac je zaključio da je sve navedeno pokazivalo da je Stepinac bio vođa i centar fašističkih i antinarodnih snaga; oni su se njemu obraćali za savjet i pomoć.
Iako je odlučio da ne odgovara na pitanja tužioca i predsjednika suda, Stepinac je odgovorio na optužbe. Napomenuo je da nije raspolagao takvim uticajem da bi bio u stanju da obavi sve što mu se pripisivalo u djelo. Na optuženičkoj klupi se nalazio nadbiskup zagrebački, a ne Stepinac. U pogledu pokrštavanja, napomenuo je da se nije moglo govoriti o ponovnom pokrštavanju, pošto niko nije mogao da se krsti dva puta; u pitanju je bila promjena vjere; o njegovoj odgovornosti sud će dati istorija, a njegova savjest je čista. Dužnost vojnog vikara obavljao je prije rata, a potom je ostao dušebrižnik hrvatskih vojnika. Nije bio persona grata Njemcima i ustašama, niti je položio ustašku zakletvu. Podržao je zahtjeve i pravo Hrvata da stvore svoju državu, što je bilo predviđeno u Atlantskoj povelji. Na optužbu da je bio neprijatelj naroda, odgovorio je da je priznao novu vlast 8. maja 1945. godine, a ne ranije. Pitao je kome je trebalo iskazati priznanje: vladi u Londonu, partizanima u šumi ili NDH u Zagrebu. Nije bilo razumno osporavati činjenicu da je NDH držala vlast u Zagrebu. Upozorio je da nije bilo nikakvih dokaza da je počinio teroristička djela; njegova savjest bila je čista, a da li će sud prihvatiti njegove riječi, nije ga se ticalo.
Potom je ponovio, manje-više doslovno, riječi optužbe izrečene pred istražnim sudijom, na kraju saslušanja 20. septembra 1946. godine. Osvrnuo se na Komunističku partiju koju je smatrao odgovornom za suđenje. Njene vođe bili su u zabludi ako su vjerovali da je Katolička crkva bila protiv njih zato što je bila materijalno oštećena; Crkva nije bila protiv društvenih reformi, jer su one bile u skladu sa papskim enciklikama. Ali, ako se komunistima dozvoli da šire svoje ateističko učenje, onda je trebalo dozvoliti i katolicima da šire svoje. Preporučio je da Komunistička partija počne da pregovara sa Vatikanom, pošto ni on ni članovi hijerarhije nijesu imali pravo da se sa njom sporazumijevaju i dogovaraju.
Potom je riječ dobila odbrana optuženog. Dr Politeo, kao glavni zastupnik odbrane, govorio je prvi. Njegove nevolje sa sudom bile su značajna smetnja, što se pokazalo i prilikom govora. Nije imao prilike i vremena da se potpuno pripremi i razgovara sa Stepincem, koji je prepustio odbrani da radi po svom nahođenju. Pored toga, predsjednik suda odbio je da prihvati četrnaest svjedoka koje je pozvao da svjedoče. Javni tužilac je bio protiv njihovog prisustva u sudu, posebno sveštenika, koji su se smatrali izdajnicima i profašistički nastojenim. Dr Politeo je prihvatio osnovne pretpostavke suda i istorijske okolnosti u kojima se suđenje odvijalo; govorio je kao jugoslovenski građanin i protivik NDH. Pošavši od tog stanovišta, smatrao je da su postojali uslovi da se akcije optuženog objasne na drugi način. (...)
(NASTAVIĆE SE)