O Pastirskom pismu Stepinac nije govorio sa Lisakom, koga je primio 24. septembra 1945. godine. Odbacio je, takođe, da je Lisak imao bilo kakve veze sa Biskupskom konferencijom. Odbio je da dalje odgovara na pitanja o Lisaku. Istražni sudija je potom želio da sazna nešto o vezama Stepinca i biskupa Santina, uspostavljenim posredstvom neke Lele Sopijanac. Stepinac je odgovorio da takvu damu nije poznavao, ali kad je bio pritisnut dokazima odgovorio je da ona nije donijela nikakva pisma od biskupa Santina, pošto on nije održavao veze preko privatnih lica. Na pitanje kad je saznao za osvećenje križarske zastave u nadbiskupskoj kapeli, odgovorio je da je to saznao od Đuzepe Masučija, sekretara papaskog legata Markonea. Dodao je da je zastava bila osvećena u kapeli nadbiskupskog dvora dok se on nalazio izvan Zagreba. Tek po povratku saznao je o tome; Šalić je ćutao o svemu. Tek nakon Šalićevog hapšenja saznao je da je on prisustvovao osvećenju zastave. Na pitanje da li je to smatrao zločinom, Stepinac je odgovorio da je to predstavljalo povredu kanona 133, koji nalaže sveštenicima da se ne miješaju u stvari svetovnog karaktera: „Ja gornje djelo smatram krivičnim djelom prema današnjoj vlasti”, izjavio je nadbiskup. O križarima nije mogao mnogo da kaže; o njima je znao koliko i ostali, sa njima nije održavao nikakve veze. Na pitanje kakve veze je održavao sa Moškovom, odgovorio je da nije primio nikakva pisma od njega direktno; dopustio je da su neka stigla posredstvom Šalića, ali ih je spalio i naredio Šaliću da ih uništi. „Na svaki način, tajniku sam naredio da se ni pod koju cijenu ne možemo miješati”. Odbio je i pomisao da je Moškovu pružio pomoć. Na pitanje da li je njegov govor studentima predstavljao podsticaj sveštenstvu da djeluje protiv režima, Stepinac je odgovorio da u to nije vjerovao. Za masovna pokrštavanja izjavio je da za njih nije znao, a ako ih je bilo, trebalo je dokazati da su izvršena sa njegovim znanjem i odobrenjem. Na kraju, na pitanje islednika da li želi nešto da izjavi, Stepinac je rekao: „Moje hapšenje i zatvori i istražni postupak ima očigledno pripremiti materijal za sud protiv mene. Danas je u cijelom kulturnom svijetu omraženo direktno napadati crkvu i vjeru. Zato se tamo gdje se hoće nešto poduzeti protiv predstavnika crkve, mora naći politička podloga, što je protiv mene nađeno u ovoj formi. Ni po Božjem ni po naravno, ni internacionalnom pravu, nijedan ispravan sud ne bi me nikada mogao osuditi za ono što mi se imputira, kad bi pogledao cijelu situaciju u kojoj smo se nalazili. (...) „Ako je današnjim vlastima”, nastavio je Stepinac, „iskreno do sređenja prilika u našoj zemlji, onda evo jedinog puta do toga. Država imade svoje redovite diplomatske odnose sa Svetom stolicom. Neka dakle s njom, kao s jedinim kompetentnim faktorom, povede otvoreno i muški i pošteno pregovore. Sveta stolica, odnosno Katolička crkva ne pozna diktata, ali pozna poštene i iskrene sporazume. Bez toga sve drugo neće koristiti ništa. Mogu biti ja osuđen, što me malo dira. Mogu biti osuđeni i drugi biskupi. Mogu biti poubijani još toliki svećenici ili vjernici, stvari se neće popraviti, nego samo pogoršati i dovesti sasvim sigurno do potpunog rasula. Da ne govorim o bezbrojnim porukama povijesti, ogromna je poruka Hitler kojoj smo svi živi svjedoci. Više od jednog decenija vodio je nečuvenu borbu protiv katoličke crkve i znamo kakav je rezultat: Crkva danas slobodno diše i radi u Njemačkoj. Zato velim, ako mi nećete dati pravo vi u ovome što navodim, dat će mi povijest i kao što su svi nebrojeni Hitlerovi procesi protiv katoličke crkve poslužili za njezino dobro, tako će sasvim sigurno u zadnjoj liniji biti i s ovim. Iza Katoličke crkve stoji konačno Krist, njezin ugaoni kamen u kojem je pisano: „Ko padne na ovaj kamen, razbit će se i na koga on padne, smrvit će ga! Ja sam iznio ukratko svoje misli za ispravno rješenje ovog problema”, kazao je Stepinac.
Stepinčeve riječi bile su odlučne i jasne. On nije bio spreman ni na kakve kompromise sa vlašću; štaviše, oštrim riječima iznio je konkretne primjedbe na njen račun, osudio njene postupke i obračun sa Crkvom. Odlučio je da saopšti sve što je imao na umu, a što je bilo oštra kritika režima. Ponovio je mnogo toga što je rekao ranije, što se nalazilo u Pastirskom pismu i odlukama Biskupske konferencije. Pošto je smatrao da nije bio u stanju da postigne dogovor sa režimom, predložio je da se režim sporazumije sa Vatikanom. Upozorio je da će iz toga sudara režim izaći razbijene glave, a Katolička crkva ojačana i popularna. Najzad, potvrdio je odluku da ne odgovara na sudu.
Vrhovi jugoslovenske vlasti bili su svjesni da suđenje Stepincu neće biti jednostavan i lak posao. Zbog toga su preduzeli korake da u javnosti stvore raspoloženje koje bi bilo povoljno po njih. U govoru održanom u Domu studenata u Zagrebu 25. septembra, dr Bakarić se osvrnuo na položaj vjere u Jugoslaviji. Prethodno je upozorio da nije namjeravao da govori o slučaju Stepinac i tražio je od prisutnih da mu ne postavljaju pitanja o suđenju.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.