U samoj stvari, meni se dogodila nevjerovatna glupost. Otplesala sam sa tim konjičkim oficirom uzastopce deset mazurki samo radi toga da bi mi pozavidjele moskovske gospođice. Poznato je koliko one cijene naše gardiste. Ali na balu organizovanom povodom dolaska v.k. Mihaila Pavloviča, on samo što me nije ispustio i ja sam se tako na njega naljutila da sam odlučno prekinula sa njim ples i zamijenila ga Aleksejevim, koji tek što se bio vratio sa sela.
Njegovo visočanstvo me je prepoznalo, još dvaput me birao da plešemo mazurku i pitao me- nijesam li ja zaboravila Pestelja?
Kada je Sašenjka ispričala Ljermontovu o mojim trijumfima na skupu, i o šalama velikog kneza na račun Pestelja, ja sam bila prinuđena da ispričam o mom prethodnom poznanstvu sa Pesteljom, i o njegovim udvaranjima. Mišel je od ljubomore čas blijedio, a čas crvenio, i evo kako se o tome izrazio:
Pogledaj kako je miran moj pogled /Mada je zvijezda moje sudbine /Odavno već poblijedjela/ A s njom i sjećanje na lijepe dane. /Suza koja se više puta otimala /Da bljesne pred tvojim licem/
Već neće doći kao ranije/ Na smijeh sudbinom upućen./ Nada mnom si se podsmijavala ti /A ja sam odgovarao s prezirom. /Od tada prazninu mog srca/ Ja ničim nijesam zamijenio. /Ništa nas više zbližiti neće./ Ništa mi neće donijeti mir./ I srce mi šapuće ponekad/„Ja ne mogu voljeti drugu!”/ (Ja sam se žrtvovao drugim strastima). /Ali ako prethodna maštanja/ Ne mogu nama da služe više/Čime ćeš da ih zamijeniš ti?/Čime ćeš da uljepšaš život moj?/Ako si već pretvorila u prah/Moje nade na ovoj planeti/A možda čak i na nebesima!/
Ljermontova nijesam vidjela u toku nedjelje. On je nakupio mnogo razloga da se na mene ljuti. Ljutio se zbog Pestelja, ljutio se, čini se, i zbog velikog kneza, ljutio se zbog odbijanja da sa njim plešem mazurku, a više od svega što sam se, bez imalo stida, hvalila svojom kosom. Na večeri kod tetke Hitrove ja sam se sa dobrim starcem knezom Lobanovim–Rostovskim opkladila u pud (mjera za težinu kilograma) bombona da se u mojoj kosi neće naći ni jedna oštećena dlaka. Poslije večere, sve prisutne gospođice, u nadi da će dokazati da nijesam u pravu, počele su da pregledaju moju kosu, da je trzaju, čupaju, muče, i sa spartanskom surovošću, upoznali javnost sa istinom prekrivenom od glave do pete mojom kosom. Svi su uzdisali, svi su se divili, samo je Mišel kroz zube promrmljao: „Kakvo koketstvo!” „Recite bolje: Kakva lakomost!” Pa riječ je o pudu bombona. Tješite se što ću ih podijeliti sa vama. Drugog dana su grozni stihovi predskazali moju budućnost.
Kada su ti prenijeli /Priču vezanu za moje ime/ I časa moga rođenja prokletstvo /Kad mi krv postane hrana /A budem živio neđu ljudima/ Ne radujući ničiju ljubav/ Ne plašeći se ničije zlobe/Tada će nož kajanja tebe/ Proparati i sjetićeš se/ Šta sam na rastanku rekao. /Avaj-nije to bila mašta!/ I ako su samo na kraju/Poražene moje muške grudi,/Vjerovatno je to ranije znao Tvorac,/ Da nijesi stvorena za stradanje.
Uveče sam dobila pisamce od Sašenjke. Ona me pozivala kod sebe i molila me da oprostim grešniku koji se pokajao, a kao dokaz istinskog kajanja, poslala mi je nove stihove.
Pred nogama drugih nijesam zaboravljao /Pogled očiju tvojih. /Voleći druge samo sam patio/Ljubavlju dana prethodnih. /Tuga je moj mračni gospodar. /Sve u meni budi prošlost. /Neprestano ponavljam isto:/„Volim tebe, volim!”/I neće saznati bučni svijet /Kako te nježno volim ja,/ I koliko sam godina patio/ Progonjen onim što je bilo./ I kako sam samo naumio/ Da pod nebom tišinu tražim./A srce će mi stalno šaputati/„Volim samo nju jednu!”
Ja sam Sašenjki odgovarala da pisamce za mene nije zagonetno, da preda mnnom niko nije kriv, niko ni u čemu nije pogriješio, pa prema tome, nema niko ništa da mi oprašta.
Drugog dana sam sjedjela pored prozora kad je pred moje noge pao buket žutog šipka, iz čije sredine je štrčao poznati stari papir, čak je šipovnik bio ubran u našem vrtu.
Preda mnom leži listić/ Sasvim bezvrijedan za druge,/Ali u njemu su slučajno spojeni/sudbina, nade i misli moje. /Ispisan je on tvojom rukom /A ja sam ga sinoć ukrao /I za dobitak meni dragi/Spreman sam, kao i do sad, da patim.
Iz svih Ljermontovih postupaka vidjelo se kako mu je glava prepuna romantičarskih ideja i kako je u njemu rano bila razvijena želja da bude junak i uništavalac srca. I da budem iskrena, počela sam da ga se plašim, skrivala sam od Sašenjke njegove stihove i radovala sam se kada sam uspijevala da je obmanem.”
Treba primijetiti da je poetski ukus Jekaterine Suškove, za razliku od drugih svojih suparnica, učinio da je miss Black eyes, kako ju je zvao sam Ljermontov zbog njenih očaravajućih crnih očiju, sačuvala sve stihove koje joj je posvetio mladi obožavatelj.(Nastaviće se)